Ivana Lulić: „Stalno osjećam potrebu kreativno se izraziti, ali tehnike se mijenjaju ovisno o raspoloženju”

Ivana Lulić mnogim je knjigoljupcima poznata po profilu na Instagramu ivanaiknjiga na kojem njeguje ljubav prema književnosti, dijeli vlastite pjesme, čita tuđe… Nedavno je ušla u izbor za nagradu Na vrh jezika, a često nas razveseli svojim pjesničkim uracima pa smo s njom odlučile porazgovarati o književnosti, književnim nagradama, hodočašću od 800 kilometara na koje se uputila, a otkrila nam je i tko su joj najdraži autori te podijelila s nama i jednu svoju pjesmu.

Ivana je marketingašica, glazbenica, restauratorica, glazbena novinarka, čitateljica koja se posvetila i pisanju… Što si od toga najviše i kako kombiniraš sve čime se baviš? Što ti predstavlja najveću razbibrigu?

Puno je velikih riječi čak i u ovom uvodnom pitanju. Prije su mi se takvi nazivi sviđali pored mog imena, ali danas su mi više opterećenje. Marketingaši koji su svoj život podredili takvoj karijeri mene uopće ne bi smatrali jednom od svojih. Svojevremeno sam bila aktivna glazbenica i puno svog vremena posvećivala razvoju jedne mlade karijere. Restauratorica nisam nikako, ali za svoj gušt povremeno obnovim neki dotrajali komad zanimljivog namještaja. Velika sam čitateljica još od svoje desete godine. Tada sam bila jedna od najčitatelja Modre laste pa onda samo možete zamisliti moje oduševljenje kada mi je prije nekoliko godina stigao poziv da se pridružim njihovom timu i pišem klincima o glazbi. Ponekad me možete vidjeti u nekim filmovima, serijama i TV-reklamama.

Ljudima je nekako lakše sve organizirati i postaviti u neke okvire kako bi znali koga imaju ispred sebe, ali ja se pokušavam prihvatiti kao svestranu osobu koju zanimaju mnoge stvari i koja se ne libi pokušati probati nešto novo. Prije nekoliko godina napravila sam preokret u poslovnoj karijeri i posve se posvetila pisanju jer sam shvatila da je to moja strast kojoj nikad nisam dala dovoljno prostora. Otad živim od pisanja i koliko god nekad bila neizvjesna budućnost, toliko me veseli kad dobijem novi zadatak, razmislim, otvorim novi prazni list i pustim da se sve samo izlije iz mene. Još me uvijek nije napustilo to oduševljenje kad kliknem onaj posljednji spremi i, onako zadovoljna, sve pošaljem uredniku.

Nagrađivana si za kratke priče, a pišeš i pjesme. Jesi li sklonija poeziji ili prozi? Možemo li od tebe očekivati možda i opsežnije prozno djelo ili dramski tekst?

Zapravo, prvo sam krenula pisati pjesme. U bendu sam bila tekstopisac, ali pisanje pjesama za uglazbljivanje baš je jedna vještina koja ne daje toliko slobode izrazu.

Svoju prvu kratku priču poslala sam iz znatiželje na jedan natječaj i ona je završila u zborniku. To mi je bilo toliko nestvarno i poticajno da sam samo nastavila pisati. Već je sljedeća pobijedila na natječaju i odvela me na ljetovanje na Brač. Godinu dana bila sam posve u pisanju kratkih priča. Ta forma je savršeno odgovarala svemu što sam imala reći. Kada sam saznala za CeKaPeovu radionicu suvremene poezije prije nekoliko mjeseci, prepoznala sam je kao priliku za jedan novi kreativan rast jer, iskreno, mislila sam da je pjesma kao književna forma prekratka da bih se uspjela koncizno izraziti. Ipak, ja sam takva da se moram baciti u vodu i onda lamatam rukama i nogama pokušavajući proplivati. Upisivanje te radionice bilo je još jedno obaranje vlastitih granica, a sad mi se čini da jedino takvu posve oslobođenu poeziju želim pisati! Voljela bih se okušati u mnogo toga, ali sve zahtijeva detaljnije proučavanje i mnogo vremena. Sigurno će se dogoditi jednom, kad prepoznam pravo vrijeme za to.

Hodočastila si na Camino pješice, prešla si gotovo 800 kilometara. Kako je to utjecalo na tebe kao osobu? Je li utjecalo na tvoje stvaranje?

Možda Camino de Santiago nije izravno utjecao na moje stvaranje, ali svakako me oblikovao u samosvjesniju osobu. Cijelo to iskustvo neprekidnog hodanja, traženja smisla, prepoznavanja vlastitih slabosti, rušenje krivo postavljenih granica, prihvaćanja istinskog sebe, učvrstilo me u tome da lakše prepoznajem ono što je doista bitno i zbog čega ću rasti u bolju osobu od one koja sam bila jučer. Nakon svakog iscrpnog dana odvojila bih sat vremena i napisala sve što sam proživjela. Već sam tu počela vježbati svakodnevno pisanje i zadirati u svoju nutrinu. Nekako sam tamo izoštrila oko, kako bih prepoznala zanimljive situacije, i uho, kako bih uhvatila riječi ili izraze, neke nove okidače oko kojih uvijek gradim priče i pjesme.

Korona, potresi, zagrebačka poplava… Prošla godina nikome nije bila lagana. Kako je utjecala na tebe? Jesi li se još više okrenula umjetnosti i čitanju ili ti je lakše posvetiti se tome u mirnijim razdobljima?

Od početnog straha do velikih stvari. Možda bih tako najispravnije opisala svoju 2020. Čitanje mi je u početku bilo bijeg od stvarnosti. Stvarno, kada sam osjećala da nemam pravu kontrolu nad svojim svijetom, najlakše mi je bilo otvoriti knjigu i izgubiti se u nekom drugom. To je bila neka vrsta trenutačne utjehe. Danas mi je čitanje doista kao doručak, ručak i večera – nešto što jednostavno mora biti sastavnica dana. Umjetnost se na internetu rascvala u vrijeme lockdowna i ne mogu dovoljno nahvaliti CeKaPeovu inicijativu besplatne online radionice koja je meni bila okosnica tjedna kad sam bila zatvorena i sama u stanu. Stalno sam pisala i sve te neke svoje crne emocije pokušala proživjeti i preživjeti na papiru. Stalno osjećam potrebu kreativno se izraziti, ali tehnike se mijenjaju ovisno o raspoloženju.

Mislim da ljudi mogu raditi izuzetne stvari kada se oslobode straha, očekivanja i svih ostalih ograničenja. Svatko posjeduje neki talent kojim može činiti velika djela. Bitno je neprekidno se igrati i kroz igru stvarati.

Na Instagramu s pratiteljima dijeliš svoje dojmove o različitim žanrovima i ondje možemo vidjeti što čitaš. Možeš li izdvojiti pet svojih najdražih djela ili onih koje bi svi, prema tvom mišljenju, trebali pročitati?

Ojoj! Samo njih pet? Evo barem popisa proze i poezije! To su samo neke koje su ostavile baš veliki dojam nakon čitanja. Ima toliko predivnih knjiga… Ove su one najdraže koje sam pročitala u posljednje vrijeme.

PROZA

Ena Katarina Haler – Nadohvat

Julijana Adamović – Divlje guske

Kristin Hannah – Slavujeva pjesma

Kristian Novak – Črna mati zemla

Robert Torre – Ima li života prije smrti?

POEZIJA

Radmila Petrović – Moja mama zna šta se dešava u gradovima

Danijel Dragojević – Negdje

Olja Savičević Ivančević – Divlje i tvoje

Frida Šarar – Halter ego

Drago Glamuzina – Everest

Vidjele smo da si nominirana za nagradu Na vrh jezika. Prijavljuješ li se inače na književne natječaje? Koji je, prema tvom mišljenju, najbolji način za probijanje na književnu scenu?

U posljednje vrijeme sve češće šaljem svoje tekstove na književne natječaje. To je svojevrsni izlazak iz sigurne zone, kada mogu dobiti barem neku povratnu i nepristranu informaciju o svom tekstu. Kada sam vidjela da sam ušla u konkurenciju za Na vrh jezika, cijeli dan sam bila izvan sebe. To mi je bilo poput nominacije za Porin – znaš da to postoji i da se događa drugima, ali kad se dogodi tebi, posve te preplave sreća i zahvalnost. Imala sam dojam da netko razumije ono što sam napisala.

Mislim da je najvažnije osvijestiti želju za pisanjem, barem nekome to pokazati, a onda će se vjerojatno neka vrata i otvoriti. Ponekad treba škicnuti i prozore.

U nastavku donosimo Ivaninu pjesmu Lijek za kosti.

četrdeset smokava u maslinovom ulju

četrdeset dana stoji na polici pokraj peći

pripravak će zaliječiti šuplje kosti

ali ostat će šuplji odnosi

hladni zidovi

metlom potpomognuti ormari

naslagani vjenčani portreti djece

neugodan zapuh iz toaleta

razbijene pločice kuhinjskog poda

štaka kao podsjetnik pored vrata

cjepanicama povišen krevet

u sobi ostavljena kolica

ostat će četrdeset godina gutanja psovki

potisnutih vriskova

neizvedenih napuštanja

nasilno izvađenih beba iz maternica

zakopanih mačića

neisporučenih poruka

polupanih lončića

kamo sreće da je sve to lako oblizati žlicom

kao smokve u ulju

svaki dan jedna smokva

svaki dan jedna nevolja

i tako sve dok ne ozdraviš

trebalo je odstajati na sobnoj temperaturi

ali stare zidove na selu ništa ne može utopliti.


Sličan sadržaj:

Magdalena Mrčela: „Mladom književniku treba dobar, objektivan kritičar”

Kristian Novak: Tko nije spreman prihvatiti kritiku, ne treba se ni baviti stvaranjem

Ankorana: Na Instagramu nema sakrivanja iza recenzenta, nakladnika ili sličnog – publika te ili voli ili ne voli

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s