Iščitavanjem Andrićeva opusa, kako romanesknog tako i opusa kratke priče koji broji više od sto djela, uočavamo teme kojima se bavio i kojima se uvijek opsesivno vraćao. Prvenstveno se to odnosi na tematiziranje zla u njegovom najsurovijem obliku, zla koje se ne može iskorijeniti i od kojega se ne može pobjeći. Budući da se često bavio i tematikom ženske ljepote, među njegovim djelima uočavaju se i ona u kojima je vidljiva uzročno-posljedična veza zla i ženske ljepote, odnosno ona u kojima je zlo njome izazvano.

U takvim djelima govori se o drami žene, odnosno „tematiziranju egzistencijalnih situacija koje pokazuju kako, paradoksalno, upravo ženska ljepota i senzualnost privlače na sebe krv, zlo i nesreću“. Kompleksan Andrićev doživljaj žene rezultira i krajnostima u njezinu prikazivanju. S jedne strane žensku osobu prikazuje kao idealiziranu, što tragove ima u kršćanskoj tradiciji, dok je s druge strane vidljiv i utjecaj tradicije fatalne žene koja zaokuplja muškarčevu pažnju i koja ga na koncu odvodi u propast.

Andrićeve su novele u kojima dolazi do prikaza žene na jedan ili drugi način Mara milosnica, Anikina vremena, Olujaci te Ćorkan i Švabica. Premda su žene ovih novela osuđene na trpljenje već samim bivanjem u patrijarhalnom društvu i isključenošću iz javnoga života, svima im je zajednička i povezanost vanjskoga izgleda sa zlom koje se desilo njima i/ili nekome iz njihove blizine

Kada se usredotočimo na ženske likove u spomenutim četirima novelama, uočavamo kako se svaka od njih može smatrati dijelom određene književne tradicije. Prvenstveno se to odnosi na Aniku i Maru, dvije žene čijem je ocrtavanju Andrić posvetio mnogo pažnje. One više nisu tipovi: obje su lijepe, obje pate zbog ljepote, psihološki su ocrtani likovi. Premda imaju i zajedničkih karakteristika, dijametralno su različite: Anika se nastavlja na tradiciju fatalne žene, ona je zlo koje treba iskorijeniti kako bi se sve vratilo na svoje mjesto. Upravo suprotno njoj, Mara je žena patnica koja začetke ima u kršćanskoj tradiciji idealizacije ženskog bića i postavljanja na pijedestal. Ona je potpuno pasivna, život joj se događa, upravljana je voljom muškaraca i gotovo nimalo ne djeluje. Za razliku od nje, Anika je aktivan lik, dinamički motiv koji pokreće radnju. Iako naizgled djeluje pod utjecajem odluke jednoga muškarca, zapravo pokreće sama sebe i na taj način djeluje na sve oko sebe.

Preostale dvije žene, Švabica i Mostarka, ponešto su različite od spomenutih. Njih su dvije lijepe žene koje kao tuđinke u kasabi stvaraju pomutnju. Nisu dublje okarakterizirane, sve što o njima znamo jest da su lijepe i da su tuđinke te da se zbog toga ističu. Iz sudbina ovih dviju žena iščitava se odnos Andrićevih likova prema drugome i drugačijem: ljepota u tuđinskom svijetu uvijek izaziva zavist, a potom i zlo. Mostarka stradava i sama, dok je Švabica samo uzrokom zla.

Svijet Andrićevih književnih djela patrijarhalan je. Očevi su glave obitelji, njih se sluša, a podređeni su im čak i sinovi. Žene su na dnu hijerarhije, niže od stvari. Ipak, unatoč tome što se nalaze na samome dnu i što se prema njima ponaša gore nego prema životinjama, doživljavaju se kao stalna prijetnja, i to zbog svoje ljepote. Muškarci, kao i sva bića, imaju svoje najdublje želje i žudnje, a žene su te koje su, prema njihovu mišljenju, za te žudnje odgovorne. Muškarci zbog toga žele vladati ženama i njihovom seksualnošću, smatraju da ih trebaju pokoriti lošim ponašanjem i batinama, one su objekti s kojima mogu raditi što žele. Na taj način žene stalno prati zlo.

Još veći problem nastaje kada se pojavi žena koja na to ne pristaje, koja odluči sama upravljati svojim životom i svojim tijelom. Onda zlo biva još veće. Ipak, čak i u primjeru žene koja se odluči sama pozabaviti sobom ne radi se o tome da je to učinila zbog vlastite dobrobiti: učinila je to znajući da se time uništava, ali je osjetila uvredu svojoj ljepoti i njoj je to bilo dovoljno da se potpuno oskrnavi. Razlika je u priči o Aniki što je zlo stiglo i muškarce oko nje, ne samo nju.

U idejno-tematskom sloju Andrićevih djela sveprisutna je i skučenost misli i djela, uvjetovana skučenošću samog prostora i krajolika. Kasabljani ne prihvaćaju nikoga tko nije njihov, čim se pojavi netko tko iole odudara ili je tuđinac, prema njemu pokazuje se samo mržnja. Ako se radi o tuđinki, a ne tuđincu, mržnja je još veća jer se takva žena smatra još gorom od onih na koje su čitavoga života navikli.

U četirima novelama svemoćno zlo prati lijepe žene i one koji su drukčiji. Sve to i ne iznenađuje ako uzmemo u obzir Andrićevu tematsku zaokupljenost fenomenima mržnje i zla. Svoju opsesiju tim fenomenima prenio je i na svoj književni svijet u kojem su sveprisutni, a onaj tko je u potrazi za srećom, treba ju potražiti izvan njega.

Ovaj je tekst nastao kao sažetak diplomskog rada obranjenog na Odsjeku za kroatistiku u rujnu 2019., a ako vas zanima više o navedenoj temi, slobodno se javite na hjzasve@gmail.com.