„Nadohvat“ – priča o ratu i sazrijevanju iz perspektive 15-godišnjakinje

|Autorica: Ena Katarina Haler

|NaslovNadohvat

|Izdavač: V. B. Z.

|Godina izdanja: 2019.

Spisateljski prvijenac mlade autorice Ene Katarine Haler police knjižara ugledao je krajem 2019., a bilo je potrebno čekati nekoliko mjeseci kako bi se dojmovi sabrali i složili u smislen tekst. Priča je to o ratu, ali prije svega o odrastanju, o ožiljcima zabilježenima na mladom tijelu pred kojim je čitav život. Riječ je o priči većim dijelom smještenoj u četrdesete godine prošloga stoljeća utemeljenoj na stvarnim osobama i njihovim životnim pričama: ljudima kojima se dogodio rat – zatekao ih u njihovim dvorištima, razbio im posuđe, zapalio kuće, ostavio ih same s ponekim zavežljajem koji se naočigled dao spasiti te ih protjerao na sam rub života.

Boga pitaj kako je itko uopće izdržao. Ne bi me bilo teško uvjeriti da je djevojka što hoda s djetetom na rukama neka druga petnaestogodišnjakinja čiju sam priču negdje čula, možda čak i iz prve ruke, ispričana mi je u žaru i detaljno, pa ja sada prepričavam priču nekog drugog kao da je moja, prisvajam je iz čiste nevjerice ne bih li sebi objasnila da je moguće doživjeti nešto takvo. Tako je to s pričama koje nas bole, nije čudno da ih prisvojimo i dopustimo da srastu s nama.

No ipak sam ja bila ta koja ima tih petnaest godina i cestu pod nogama.

Priča je zapisana iz perspektive djevojčice Katarine na samom pragu njezina djevojaštva, kada Zrin napadaju partizani. Katarina 15. godinu pamti po hodu do Bleiburga i natrag, a priča pokazuje da rat nije puko pomicanje granica i zauzimanje teritorija – nego fizički i misaoni prostor straha, patnje i gubitka nedužnih života.

Te je jeseni započeo naš život u progonstvu. Govorile smo da sada postojimo tajno. (…) Kada bi me tko i zazvao, tijelo mi je bilo tako sapeto da se nije moglo pomaknuti, nisam mogla nikako reagirati, okrenuti vratom, ispustiti noge obgrljene rukama, grlo se sušilo od te tišine, a nisam mislila da mi je loše. Bolje od toga nije mi moglo biti, to je sigurno, ta je otupljenost bila najbolje moguće stanje i nije mi smetalo.

Iako utjecaj ratne situacije tinja u svakoj rečenici ovoga književnog djela i iako pripovjedačica često plastično oslikava groteskne prizore rata te svog njegova besmisla, upravo kao da lebdi nad njima i promatra nešto što se ne događa njoj, nego nekom drugom – rat nije smisao ovoga teksta. Njegov je cilj poput kronike zabilježiti sve aspekte odrastanja jedne djevojčice i svijeta koji se oko nje urušavao, a zatim pomalo i nesigurno pokušavao izgraditi; čemu pridonose dokumenti dodani tekstu, koji podižu njegovu vrijednost u službi dokaza da se realnost suviše vjerno može pretočiti u književnost ili – kao pouka čitatelju – obratno.

Processed with VSCO with m5 preset

Sazrijevanje je čak i u idealnim životnim uvjetima složen proces, a kada su u njega upisani rat, smrt te gubici u svim aspektima, protagonistkinju obilježavaju nježnost i grubost u jednom – kao da ni ona ne zna što treba osjećati. Njezino djetinjstvo prekinuto je i nasilu zamijenjeno odraslošću. Ipak, iako si to često ne želi priznati, njezine nade održava ljubav, iako je do samoga kraja neizvjesno hoće li ona ostati neuzvraćena: obitelj se osipa u okrutnim okolnostima, prijatelji ginu, doživljavaju nepovratne preobrazbe ili svoju sreću pokušavaju naći s druge strane oceana, dok dječaci netragom nestaju pod okriljem šume.

„Jel to zbog Petra plačeš, a?“ milovala mi je stopalo u grču.

„Ne“, odmahnula sam glavom, „plačem zbog sebe.“

Zbog ogromne prazne rupe u meni, zbog ravnice koja šuti, zbog magle od koje ne mogu disati; plačem – htjela sam joj reći – zbog daljina, jer mi izmiču, jer me nema u njima, svi odlaze, čitav svijet se širi i klizi daleko od mene. No samo sam zabacila glavu u pernati jastuk, prekrila lice kosom i ugušila glas u posteljini što je još uvijek vonjala na vlagu zidova.

Zanimljivo je pratiti povezanost junakinje s dvama osnovnim elementima: vodom i zemljom. Zemlja ljudima koji od nje žive predstavlja život – ona je njihovo čulo koje im pomaže shvatiti svijet oko sebe ili predosjetiti promjene. U trenutku kada zemlja postane beživotna i teška, Katarinina majka više ne može povratiti nadu da će jednom sve postati bolje – jer joj zemlja, neplodna i teška, više ne govori ništa. Voda je element koji daje nadu i slobodu, Katarina prostor uz rijeku doživljava svojim i uz njega veže najljepše i najznačajnije uspomene. No na kraju se rijeka pretvara u beznadnu rijeku ljudi. Ujedno, rečenice ovoga romana teku poput rijeke – dugačke su i kompleksne, a istovremeno izrazito pitke.

Kolona je postajala sve duža, otkud li izvire, mislim o njoj kao o živoj tvari, sve dok ne dođemo do spusta i taj se gusti niz cijedi u noć.

Važan je element i molitva, mehanizam za preživljavanje i borbu protiv užasa u glavi. I molitva upućuje na nadu te – na trenutke slabu, ali postojanu – želju za borbom i preživljavanjem, unatoč svim nepravdama.

Vjerujemo da Enu Katarinu Haler očekuje blistava spisateljska budućnost i svakako preporučujemo da roman što prije uzmete u ruke. Kako ga budete čitali, ovo kompleksno i opširno djelo sve će više zaokupljati vaše misli i tjerati vas da čitate dalje. Nadohvat čega, nadohvat čemu? Morat ćete saznati sami.

„Čovjek čuda napravi“, bio je na rubu plača, lice mu se mreškalo zajedno s površinom vode koju smo obilazili, stezao je uzde rukama i skupljao oči: „Prkosi prirodi i uvjerava se da je moćniji od nje, misli da može šta hoće, a nije svjestan da se vraća na kraju u tu zemlju pod sobom. Al eto, svako vrijeme ima svoje. A u nas nikad mira.“

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s