Jedan je od najpopularnijih domaćih književnika, romani mu se i godinama nakon izlaska nalaze na listama najčitanijih i najposuđivanijih, a kada bismo krenule nabrajati književne nagrade koje je dosad osvojio, trebale bismo izdvojiti dosta vremena. Čak i ako ste posljednjih deset godina proveli daleko od interneta i knjižnica, vjerujemo da ste za Kristiana Novaka čuli te da ga ne treba dodatno predstavljati. U sklopu serije članaka Pisci u karanteni s Novakom smo popričale o trenutnoj situaciji, društvenim mrežama, književnim nagradama, a otkrio je i koji su njegovi favoriti među književnicima.
Ljudi se u trenutnoj situaciji dijele na dva tipa – na one koji jedva čekaju izaći i iskoristiti sunčano vrijeme i tople dane te na one koji nemaju ništa protiv boravka u vlastita četiri zida. Iako spada u potonje, ovaj sveučilišni profesor otkriva nam da je trenutno okupiran pripremama za nastavu na daljinu te da je posvađan sa Zoomom.
– Moj karakter je inače idealan za karantenu. Za razliku od moje supruge i klinki, koje svaka na svoj način imaju latentnu klaustrofobiju, meni je potpuno zamislivo provesti lijep sunčan dan u svoja četiri zida i ne družiti se ni s kim. Međutim, nema ni previše čitanja, ni previše pisanja za mene u ovoj situaciji. Hrpu vremena mi uzme priprema materijala za nastavu na daljinu, dopisivanje glede izrade seminarskih radova, konzultacije na daljinu… Prvi tjedan sam mislio: Pa super, mogu ja ovo! Ali nakon šest tjedana dobijem fras kad vidim ikonicu Zoom ili 25 neodgovorenih mejlova.
Kao i svi ostali, Novak je, kaže, počeo razmišljati i o drugim stvarima te o situaciji na potpuno drugačiji način. I dok je s jedne strane izrazito ponosan što smo se pokazali odgovornom i solidarnom nacijom, s druge su ga strane šokirali stavovi ljudi prema Zagrepčanima koji su se uputili prema krajevima u kojima nije bilo korone nakon potresa. No osim strahova koji nas sve tište u ovim nepredvidivim vremenima, Novak se boji kako će kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa uništiti brojne izdavačke kuće te kako će donijeti mnoge probleme kazališnim i filmskim ekipama.
– Nakladnici u Hrvatskoj dobrim dijelom preživljavaju na udžbenicima, stranim bestselerima, potporama Ministarstva kulture. Svima im želim svu sreću i nek’ stisnu zube, ali izvjesno je da će se niz izdavačkih kuća pogasiti nakon svega ovoga jer nije jako vjerojatno da su ljudi previše kupovali knjige. Eventualno ako je negdje ponestalo toaletnog papira. Što se tiče spisateljica i spisatelja, mi smo navikli na činjenicu da je pisanje kruh sa sedam kora. Većina nas ima svoje stalne poslove pa ovo i nije neka iznimna situacija. Pišeš za sebe, spreman na rizik da će knjiga pasti u bunar, a ako bude financijskog uspjeha, mašala. Više se bojim za kazalištarce i filmaše. Njima sad doista sve stoji i pitanje kad će se pokrenuti.
Iako smo i mi među nestrpljivima koji će pohrliti u knjižare i knjižnice čim se njegov novi roman pojavi na policama, on, kako nam kaže, trenutno ne stigne previše pisati, a kad ulovi vremena, radi na pričama za koje još nije siguran u kojem će točno smjeru otići.
– Radim na novim pričama, ali sve je to još u fazi skica, pa i nije potpuno jasno koji će medij i oblik to na kraju poprimiti. Črna mati i Ciganin su doista naišli na sjajan odjek kod čitateljstva, ali to ne znači da ću odsad pa do kraja života pisati hitove. Znam da već sad ima ljudi koji mi zamjeraju što umjesto Ciganina nisam napisao novu Črnu mati, ali na takve stvari se jednostavno u novom kreativnom procesu ne smijem obazirati, jer me odvlače od onog emotivnog centra iz kojeg pišem. Pisanje je jedini moj pravi prostor slobode, a to znači da ću ponekad izbaciti i tekst koji će možda biti zanimljiv samo jednom uskom krugom ljudi, možda i nikome. Stvarno ne znam kad će novi tekstovi ugledati svjetlo dana, možda je to za dvije godine, možda za deset, možda za trideset. Kad osjetim da nisam jako nezadovoljan, valjda. Detalje novih priča nerado otkrivam, recimo samo da je jedna skica vezana za kraj 16. stoljeća, druga za rečenicu To se ne piše, treća za dezertere iz Domovinskog rata…
Jasno je, pak, da će se najvjerojatnije, za koju se god fabulu odlučio, raditi o novom romanu jer mu, kako kaže, roman u ovoj kreativnoj fazi najbolje odgovara kao vrsta.
– Pisao sam poeziju neko vrijeme u gimnaziji pa prestao. Ali sam zato nezasitan konzument. Posebno otkad imam djecu, pa je vremena za čitanje duljih tekstova malo. Ovako uzmeš dvije-tri pjesme i dobiješ svoj fiks za taj dan. A imamo sjajnih pjesnikinja i pjesnika! Evo nam se Monika Herceg pojavila nedavno, volim jako i primjerice Alena Brleka i Darka Šeparovića, Andrijanu Kos Lajtman, sada već klasike Olju Savičević Ivančević i Marka Pogačara i mnoge druge. Čitanje tuđe poezije kao da me puni za pisanje vlastite proze.
Slično vrijedi i za dramu. Volim primjerice Tomislava Zajeca, Matu Matišića, ali se dosad nisam okušavao u pisanju dramskog teksta. Između ostalog, mislim da nemam to znanje da priču smjestim u granice teatra. Negdje duboko u meni tinja paradoksalno uvjerenje da je svako ograničenje koje si staviš u kreativnom procesu zapravo jako korisno, no u ovoj kreativnoj fazi mi paše roman, zločesto dijete koje je u stanju proždrijeti druge tekstne vrste i koje do neke mjere podnosi digresije i samougađanje svog autora na ego-tripu.
Fotografija: Kristian Novak, privatna arhiva. Autor fotografije: Mirko Cvjetko
Premda je dosad napisao tri romana, prvi, Obješeni, prošao je relativno neopaženo, no preostala dva veliki su hit i godinama nakon objave, osvojivši i brojne nagrade i publiku. Novak je već dobio priliku i pogledati kazališne predstave nastale po vlastitim djelima, sudjelovati u kreativnom procesu nastanka filma i pročitati englesku inačicu Črne mati. Kaže da sve to nije mogao sanjati ni u najluđim snovima, no ipak je oprezan.
– Dakle, ni u najluđim snovima nisam vidio ovo što se dogodilo s mojim knjigama. To je, naravno, rezultat višegodišnjeg rada na tekstu, ali i splet sretnih okolnosti, dobrog urednika, sjajne reakcije publike, kao i mukotrpnog rada pravih ljudi pri adaptacijama. Osjećam veliku zahvalnost, ali se uvijek vraćam na istinu koju nauči svatko tko se ikada ozbiljno bavio sportom: danas jesi – sutra nisi. Jedan dan si šampion i to se čini vječnim, neki drugi dan se nitko ne sjeća kako se ono zoveš. Zato svatko tko se želi baviti ovim prekrasnim, ali teškim poslom mora do neke mjere biti neovisan o vanjskim podražajima i mjerilima uspjeha.
Zamolile smo ga da zato podijeli i svoje iskustvo s mladim neafirmiranim autorima koji možda godinama sjede nad rukopisom pitajući se valja li i kako ga plasirati u javnost, a on je istaknuo tri savjeta.
– Pišeš u prvom redu i ponajviše zbog sebe, pišeš jer moraš, jer ne možeš drukčije nego kopati po sebi i po svojim kontradikcijama. Idi duboko, idi iskreno i kada dotakneš ono najdublje u sebi, možda si se obratio cijelom svijetu. Tako otprilike izgleda početak mog kreativnog procesa, čista introspekcija. Tek nakon toga idem slagati polako strukturu narativa, likove i raspisivati moguće scene, dijaloške situacije itd. Ne kažem da je to dobar način, niti da bih ga preporučio, samo kažem da ja tako radim. Ali u tri stvari sam siguran i njih preporučujem mladim autoricama i autorima:
Čitajte. Puno.
Budite spremni na prerađivanje i poliranje svojih tekstova. Svakih stotinu godina se rodi genijalka ili genijalac koji isprve napišu savršen tekst. Svi mi ostali moramo puuuno raditi na prvoj verziji.
Ako ste stvarno naumili pisati, ne odustajte, dajte sve od sebe i nemojte se pomiriti kad vam kažu da niste dovoljno dobri. Bio sam u nekoliko takvih situacija, pa znam koliku štetu mogu napraviti.
Novakovi su romani, između ostaloga, postali toliko popularni i zbog nagrada koje je osvojio. I Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši proglašeni su romanima godine po izboru žirija Tportala, čime je Novak postao jedini laureat koji je nagradu na policu spremio dvaput, a osim toga, tu su i brojne druge nagrade i priznanja. Otkrio nam je svoje viđenje njihove važnosti, posebno za mlade autore, te koja je prava nagrada za svakog pisca.
– Mislim da su nagrade posebno važne za mlade pisce. Osim priznanja uloženu trudu i talentu, one dižu vidljivost među čitateljstvom i pomažu osobi koja još nema nikakvog prestiža, ali ima dobru knjigu, da je se čita. Međutim, znalo se dogoditi da nagrađivane knjige ne budu čitane, a znalo se dogoditi i da sjajne i uspješne knjige ne dograbe nijednu nagradu. Pravila nema i zato mislim da se autorice i autori ne bi trebali orijentirati prema nagradama, niti se previše uznositi kada ih dobiju, niti se previše deprimirati kada ih ne dobiju. Ako doista napišeš vrhunski tekst, on će pronaći svoj put, kad-tad. Ako je tekst prosječan, nijedna nagrada neće mu pomoći da preživi test vremena.
Osim književnih nagrada za mlade je autore, ali i za sve ostale spisatelje važna i vidljivost na društvenim mrežama. S jedne strane one odvlače i od čitanja i od stvaranja, ali s druge su platforme za promoviranje književnosti, ponekad čak i za njezino stvaranje. Tako ih vidi i Novak, koji posebno ističe dragu mu stranicu Željka Belinića.
– Tehnologija je dobar sluga, a loš gospodar. Ako se ne možemo kontrolirati, onda nas odvlači od kreativnog rada, remeti fokus, a to ne može biti dobro. S druge strane, društvene mreže mogu biti važne za povezivanje i za promoviranje književnosti, mogu dati platformu da mladi i neafirmirani pisci objavljuju, da mladi kritičari kritiziraju i da svi vide reakcije na svoje pisanje. Meni su društvene mreže nezaobilazan izvor informacija o trenutnim prijeporima u društvu, ali i o novim važnim glasovima na književnoj sceni. Ima već niz respektabilnih portala. Željko Belinić, Čovjek-časopis koji je godinama na svojem zidu dijelio fragmente novih proza i izvatke iz poezije, bio mi je jako važan filter. Nedavno je obustavio svoj projekt i to mi je uz pandemiju i potrese najgora vijest nakon duljeg vremena.
Osim što su neizostavno vrelo informacija, društvene mreže važne su i jer je na njima jako lako doći do povratne informacije čitatelja o djelu. Tako je Novak, ističe, na društvenim mrežama i ostalim brojim kanalima naišao na brojne pohvale, ali i na one kojima se njegovi romani nisu svidjeli.
– Znači, nije da se hvalim (jeste primijetili kako obično ovako počinju najodvratniji primjeri samohvale?), ali doslovno svakodnevno čitam reakcije čitatelja. Još uvijek, a knjige su vani već godinama. Javljaju mi se na fejs, na mejl, ponekad mi netko proslijedi i recenziju nekoga tko se više obraćao budućim čitateljima nego meni, povremeno zaguglam i svoje naslove da vidim ima li što nova, pa sam tako naišao i na Kritičarije. Činjenica što sam svojim pisanjem uspio dobaciti do ljudi neopisivo me veseli. Naravno, ne sviđa se svima što pišem, znam pročitati i kako su moji romani najgore smeće što je ugledalo svjetlo dana i vjerujem da te osobe to doista i misle. Meni je to u redu jer se i sam ponekad nađem pred umjetničkim djelom koje mnogi hvale, a meni u glavi samo: Koji je ovo bućkuriš? Umjetničko djelo koje bi se svima svidjelo niti je zamislivo, niti je potrebno. Uostalom, ako netko nije spreman gutnuti kritiku i obrisati pokoji zelenkasti viskozni hračak s lica, ne treba se baviti stvaranjem.
Na kraju nam je otkrio što čita dok mi gutamo njegove romane te koje bi nam štivo preporučio.
– Preporučit ću uvijek suvremene hrvatske spisateljice i pisce. Ne samo jer o kolegama treba govoriti dobro, nego zato što doista imamo sjajnih autorica i autora, a premalo se čitaju. Osim gore spomenutih pjesnika, imamo i odlične kratkopričaše i romanopisce. Za narod od oko 4 milijuna stanovnika imamo godišnje ipak respektabilan broj relevantnih izdanja. Trenutno čitam ipak stranca, Amosa Oza, Priču o ljubavi i tmini i odlična je. Usput pomalo i Freuda, plan mi je cijelog ga iščitati. Prošao sam Tumačenje snova, ali sam počeo dosta bizarno sanjati, pa ću sad malo stati. I prije koji tjedan sam pročitao Balade Petrice Kerempuha, prvi put poslije faksa. Oduševljenje jednako ili veće nego tada. Da je samo to napisao, bilo bi dovoljno da ga zovemo genijalcem.
Naslovna fotografija: Kristian Novak, privatna arhiva. Autor fotografije: Mirko Cvjetko
Pisci u karanteni
Ena Katarina Haler: Interpretacija djela je osobna stvar i nešto na što svatko ima pravo
Književne kritičarije 