Nedavno nam je u ruke došao roman Između mlade spisateljice Magdalene Mrčele koja se u svojim djelima bavi jako važnim, a još uvijek, nažalost, tabuiziranim temama, što njezin rad čini još važnijim. S Magdalenom smo odmah poželjele porazgovarati te tako upoznati što više ljudi s njezinim radom i razmišljanjima. Dotaknule smo se, osim njezina pisanja, i drugih uloga u kojima djeluje, prokomentirala nam je lektirni popis te podijelila savjete za mlade pisce.
Osim što je književnica u čijim djelima uživaju brojne generacije, Magdalena je i profesorica te novinarka, a nas je zanimalo koja joj je od tih uloga najdraža i bi li bila spremna odreći se koje ako bi morala. Ona to, očekivano, zdušno odbija.
Primarna je ona koja je moj poziv – profesorski posao. Najdraža je i najvažnija jer mi omogućuje neposredni kontakt s najvažnijom skupinom i budućim stupovima društva – djecom i mladima. Volim njihovu iskrenost, kreativnost, znatiželjna pitanja i velike snove. Nema veće časti od sudjelovanja u odgoju i obrazovanju djeteta koje će izrasti u kvalitetnu mladu osobu. Književnost je često prostor usamljenosti i preispitivanja, a ja volim društvo, opuštenost i mnogo smijeha. Kad pišem, tu smo samo laptop i ja, uz pretpostavku da mi se u glavi uspješno plete tekstualna mreža svega doživljenog i pročitanog što me hrani inspiracijom. Novinarstvo je pak moja djetinja želja koja se ostvaruje u skromnim, ali meni dragim okvirima praćenja sporta i kulture, u okružju dragih ljudi koji mi pomažu da uz njih napredujem
Ne bih se mogla odreći nijedne od tih uloga. Iznad svega ponosna sam što sam majka, nakon toga što sam profesorica. Blagoslov je biti okružen voljenom djecom. Te me dvije uloge ispunjavaju, ali književnost i novinarstvo me definiraju. Vjerujem da ih uspješno kombiniram i koristim ono najbolje od svake u radu s mladima.
Osim što izravno sudjeluje u odgoju i obrazovanju mlađih generacija, Magdalena ih odgaja i svojim djelima koja se najčešće bave, kako smo već rekli, tabu-temama. Kako nam je rekla, određenim se temama počela baviti upravo zbog mladih, koji su joj govorili o svojim problemima i tako joj dali do znanja o čemu bi voljeli čitati. Upravo je zbog toga u romanu Kako je Flegmarin postao kapetan obradila temu stigmatizacije osnovnoškolske djece, u Dnevniku 4.A progovorila je o samopouzdanju, iracionalnoj ljubavi, neodgovornosti prema zdravlju, dok se u romanu Između ukoštac uhvatila sa suicidom. I na tome ne planira stati.
Na pisanje o tabu-temama potaknule su me dvije važne stavke u mom životu: rad s mladima i poticaj moje prijateljice i urednice Rosie Kugli koja me pozvala u Umjetničku organizaciju Kugli&Kugli i biblioteku Knjige koje mijenjaju svijet. Profesor hrvatskoga jezika ima čast i odgovornost dubinskog uranjanja u dječje svjetove, želje i probleme kroz instituciju školske zadaće. Jaka je kao ispovjedna tajna i važna kao terapijski razgovor.
Tabuizirana tema o kojoj trenutačno progovaram kroz glavni lik romana u nastajanju poremećaji su ličnosti. Roman će, doduše, biti zanimljiv spoj pseudopovijesne fikcije, kriminalistike i ljubavi.
Kad smo već dobile priliku razgovarati sa srednjoškolskom profesoricom i još k tome s književnicom, morale smo se dotaknuti i neizbježnog pitanja – lektirnog popisa. Mnogi mu zamjeraju neprilagođenost dobi učenika te navode da zbog njega učenici zauvijek zamrze čitanje, dok su drugi svjesni da mora postojati nekakav kanon i red u onome što se učenicima servira na nastavi. Neki rješenje vide u davanju veće autonomije, no Magdalena tvrdi da se i to može izjaloviti.
Cijenim pokušaje reformiranja koji podrazumijevaju veću autonomiju nastavnika hrvatskoga jezika, ali i u tome postoji zamka. Mnogi se profesori, nažalost, već desetljećima ne miču od ustaljena književnog kanona koji u mnogočemu ne odgovara zahtjevima novih čitatelja. Razumijem i podržavam kostur književne povijesti čiji su bitni i meni izuzetno dragi dijelovi primjerice Tolstoj, Dostojevski, V. Novak, Šimić i slični, no sloboda izbora sama po sebi nije dovoljna za reformu. Tko jamči da je profesor upoznat s novijom književnom produkcijom? To mu nigdje ne piše u opisu posla, a mi se obično opečemo svime što se podrazumijeva.
O ovome bih mogla govoriti i pisati danima, a ukratko mogu samo reći da se u svojoj nastavi priklanjam učeničkim čitateljskim navikama i zasad to sjajno funkcionira. Moji učenici preferiraju tinejdžerske romane, Bildungsromane, psihološke romane, krimiće i sportsku tematiku. Favoriti su im Nisam ti rekla (R. Kugli), Ljubav koja ne može proć (V. Bakarić), Matastaze (I. Balenović), Tunel na kraju svjetla (F. Janeš), Štefica Cvek u raljama života (D. Ugrešić), Hotel Zagorje (I. Bodrožić), Jebo sad hiljadu dinara (B. Dežulović), Zabranjena vrata (Z. Krilić) i Kovačevićev serijal Tajne, a među stranim autorima prednjače Margaret Atwood i J. K. Rowling. U poeziji su vrlo šaroliki – interesi im se protežu od tajanstvenog genijalca Svena Adama Ewina do mlađe generacije hrvatskih pjesnika (M. Dejanović, S. Bajić, M. Herceg, L. Mitraković…). Da sam se držala predloženih popisa i kojekakvih glupih anketa, moji bi učenici čitali iste knjige kao moja majka prije 50 godina i pod prijetnjom šibom recitirali Agovanje.
Povezan sadržaj – Magdalena Mrčela, Između: Roman koji progovara o tabu-temama, propitkuje, spašava i mijenja živote
Svima nam je poznata ona da dobar autor mora puno čitati pa nismo mogle odoljeti a da ne saznamo što Magdalena rado čita, koji su joj uzori i što bi preporučila ostalima. Popis je vrlo šarolik.
Ljubav prema književnosti rasplamsala se nakon čitanja Tolstoja i Jesenjina, njima se uvijek rado vraćam. I za uzore i antologijska djela trebale bi mi barem 3-4 stranice. Pokušat ću maksimalno sažeti: najbolja i najtoplija knjiga o odrastanju i obiteljskoj ljubavi – Heidi. Nezaobilazna knjiga koja će potpiriti maštu i definirati pojmove hrabrosti i prijateljstva – Harry Potter. Knjiga koja objašnjava sve divote i zamke ljubavi – Ana Karenjina. Najbolja odgojna hrvatska knjiga za mlade – Nisam ti rekla. Favorit među psihološkim romanima, koji me osvojio pripovjedačicom, fokalizacijom, groteskom i pitkim stilom – Susjed Marine Vujčić.
Trenutačno čitam sjajnu zbirku Poštovani kukci i druge jezive priče Maše Kolanović. Drugačija, otkačena, čudna. Obožavam takve knjige. Sličan dojam na mene ostavljaju majstorice kratkopričašice, mlade Luiza Bouharaoua i Sara Kopeczky-Bajić. Elena Ferrante i Wislawa Szymborska također su mi na polici prošlogodišnjih favorita. Ako bih baš morala izabrati svoju najdražu knjigu na svijetu, u galaksiji ili svemiru, dijete u meni prevagnulo bi nad književnicom – bio bi to Franklin Foer, Kako nogomet objašnjava svijet.
Dosad smo spomenuli samo Magdalenine romane, no ona piše već godinama i u tom se vremenu okušala u gotovo svim žanrovima, napisala je čak i jedanaesterački ep po uzoru na Božanstvenu komediju u kojem je (hrvatske) kriminalce smjestila u pakao. Svoja ranija djela naziva porodom od tmine, no kaže nam da su joj pomogla izbrusiti stil. Kako nam je dala naslutiti, najdraža joj je zapravo žanrovska raznolikost.
Parafraze i jezične igre izbrusile su mi stil, tako su običavali raditi antički pisci i učenici humanističkih škola. Profesionalna deformacija sa studija latinskoga. Budući da me oduševljava problematika književnih stilova, pošteno je reći da mnogo dugujem svojim divnim fakultetskim profesorima i mentorima, prije svega Ireni Bratičević, Aneri Ryznar i Krešimiru Bagiću. Oni su napravili to da u svakoj figuri vidim ljepotu, mogućnost i izazov te da književnosti pristupam oštra uma i otvorena srca.
Okušala sam se u mnogo književnih oblika. Zasad su mi objavljena tri romana i jedna zbirka pjesama, Kvadratna jednadžba, nagrađena Književnom nagradom grada Karlovca – Zdravko Pucak. U pripremi je zbirka kratkih priča, a ono u čemu se, paradoksalno, najviše pronalazim – drama, to je rasuto po književnim natječajima i nada se najboljem. Sanjam velike snove – nadam se svojoj predstavi na kazališnim daskama.
Trenutno ova svestrana spisateljica radi na nekoliko djela koja mi ne možemo dočekati, a nećete moći ni vi nakon druženja s bilo kojim njenim već objavljenim romanom.
Privodim kraju zbirku priča Parazit, egzistencijalističku satiru koja razlaže probleme svih parazitirajućih organizama hrvatskoga društva, prije svega naše sirote omladine. Uz potporu Ministarstva kulture razvijam sinopsis kriminalističkog romana Osvetnici koji tematizira nekoliko domaćih neriješenih slučajeva korupcije, seksualnog nasilja i ubojstava kroz likove zatvorenika. Naposljetku transkribiram, variram povijesnu metafikciju sa pseudopoviješću i gnjavim prijatelje prijevodima jer pišem roman čiji je glavni lik naš književnik koji je proročki predvidio i prirodne katastrofe, i smjer naše književnosti. Ne smijem otkriti previše, ali jedan od revnijih kritičara mojih djela rekao mi je: Ostavi sve drugo i uhvati se te knjige, ta će biti najbolja. U mojim očima ništa neće moći preskočiti važnost romana Između, ali doživljavam to kao sportski izazov i dat ću sve od sebe da opravdam očekivanja.
S obzirom na to da je Magdalena jako mlada, a već ima nekoliko objavljenih djela, za kraj je podijelila s nama savjete za mlade neafirmirane književnike.
Svakako se prijavljujte na književne natječaje. Mladom književniku treba dobar, objektivan kritičar. Od tapšanja po ramenu bez dobre filološke analize nema ništa. Kad i izgubite – glavu gore! Nijedan rad nije beznačajan, naučit ćete mnogo iz svojih grešaka, odlučit ćete s kim surađivati, a s kim ne, razlikovat ćete književni natječaj i književni namještaj, razvijat ćete talent. Ako je književnost ono o čemu sanjate i u čemu ste objektivno dobri, zgrabite je noktima i zubima i brusite do savršenstva. Moja je motivacijska rečenica: I noga u stražnjicu je korak naprijed. Sto sam puta neugodno prizemljila, ali četiri sam puta kvalitetno ustala i objavila četiri knjige za koje vjerujem da mogu mijenjati svijet.
Sve u svemu, mislim da moramo čitati samo one knjige koje nas grizu i ubadaju. Ako nas knjiga koju čitamo ne potrese poput udarca u glavu, zašto se uopće mučimo pročitati je? Rečenica je ovo koju je izrekao Franz Kafka i koju i mi slijedimo kao misao vodilju pri odabiru jednog dijela literature koju čitamo i nakon toga preporučujemo. A ona nas uvijek dovede do djela poput romana Magdalene Mrčele, važnih, snažnih, potresnih, knjiga koje mijenjaju svijet i koje vrijedi čitati, na sav glas preporučivati i više im se puta vraćati.
Naslovna fotografija – Autorica fotografije: Mia Milković, izvor: privatna arhiva M. Mrčele
Književne kritičarije 