Gaj Tomaš: „Jezik ne pripada samo piscima, prevoditeljima, profesorima, nego svima jer bez njega ne opstajemo“

Kad smo prije nekoliko mjeseci čule za ideju o prvom hrvatskom jezičnom podcastu, oduševile smo se. Kad ju je mladi profesor engleskog i njemačkog jezika Gaj Tomaš realizirao, moramo priznati da je oduševljenje bilo još i veće. Kako je Gaj rekao, cilj mu je popularizirati jezik i sve načine na koje se on koristi, a čini nam se da je 49 epizoda i 24 zanimljiva gosta kasnije u tome i uspio. S Gajem smo razgovarale povodom 50. epizode podcasta o gostima, svemu što je naučio, pripremi za podcast i svemu onome o čemu jezičari vole čavrljati.

Ekipa iz Netokracije objašnjava da je podcast termin koji označava digitalnu audiodatoteku na koju se možete pretplatiti na digitalnim platformama, kao što su Soundcloud i Stitcher, gdje možete pronaći i Bliske susrete jezične vrste. Gaj je svoj podcast zamislio kao razgovor s (ne)jezičarima o onome što im jezik predstavlja i načinima na koje ga koriste s jedne strane te kao jezičnu triviju, odnosno objašnjenja pojmova koje svi koristimo, šalabahter za učenje jezika i slično s druge strane.

Vizual Bliski susreti jezične vrste, Foto: Gaj Tomaš/privatna arhiva

Na hrvatskom jeziku postoje brojni podcasti – od vjerojatno najpoznatijeg Podcast inkubatora (koji Netokracija naziva talk showom), preko sportskih podcasta, podcasta Supermame itd. – pa nas ne čudi da je nekome sinula ideja o jezičnom podcastu. Ipak, na početku razgovora s Gajem zanimalo nas je zašto ga je on odlučio pokrenuti i koliko mu je trebalo da realizira prvotnu ideju. Otkrio nam je da je zapravo tražio načine da izrazi svoje stavove o usvajanju i podučavanju jezika, a pomogao mu je i rad sa studentima.

Nešto sam švrljao po Facebooku i LinkedInu, ulazio u rasprave s kolegama, studentima, bivšim učenicima. Negdje u to vrijeme sam sa studentima novinarstva radio podcaste. Snimali su podcast o studentskim temama, zatim bih ga objavio na Google. Cijeli proces mi je bio zanimljiv. Jedna mi je bivša učenica, čitajući moje objave, rekla: Profesore, Vi trebate snimiti podcast.

Istovremeno se sjećam kako sam slušao podcast Saše Tenodija i Ivana Vorasa Surove strasti u kojem su citirali nekog: ‘Bitno je biti prvi u nečemu, više nego bolji.’

Kako nam Nolanov Inception govori, ideja je najotporniji parazit. Čim sam ju dobio, ubrzo se proširila, razvila i jedno je vuklo drugo i čini se da se sve zbilo u nekoliko dana – ime, vizual, opis, pozivno pismo gostima, Excel tablica s idejama… Realizacija je bila malo sporija i vremenski zahtjevnija – mikrofoni, zvučna izolacija, obrada zvuka. Ekipa Surovih strasti puno mi je pomogla.

Pripreme za svaku epizodu, kaže nam Gaj, variraju ovisno o tome koliko poznaje gosta i njegov rad, a ideje za jezičnu triviju najčešće mu padaju na pamet na predavanjima, u radu s polaznicima jezične škole ili u svakodnevnim situacijama.

Ako gosta poznajem barem površno, već znam kamo ću usmjeriti razgovor. Ako mi dolazi netko manje poznat, istražim najosnovnije, no ne suviše detaljno jer volim saznati uživo u snimanju što više, autentičnije, zajedno sa slušateljima.

Neki gosti su mi bili kao da upoznajem slavnu osobu koju pratim godinama pa sam u startu imao 100 pitanja (npr. Remi). No, pitanja nastojim usmjeriti tako da što više izvučem iz gosta, da ga ‘pustim s lanca’ takoreći. Što manje mene, što više gosta opća je smjernica.

Logistički, gosti su zahtjevniji zbog dogovora oko snimanja, planiranja, dolaska, postavljanja opreme i sl. Jezične trivije nekako brže realiziram jer mi ideja padne na pamet svaki tjedan bez razmišljanja i mozganja. Primjerice, pišem e-mail i vidim znak @ i odjednom mi sine ideja kako bih mogao o tome. Vidim znakovni jezik u filmu i sine mi ideja istražiti sve o tome. Zatim istražim u 10 – 15 minuta, napravim bilješke i snimam prije posla.

U goste Gaj zove one osobe koje smatra zanimljivima i koje imaju iskustvo iz kojeg se može puno naučiti, a dosad je ugostio 24 (ne)jezičara. Društvo je zbilja šaroliko: bilo je tu stand-up komičara, književnika, pilota, prevoditelja, kroatista, a Gaj nam je okrio da je od svakoga od njih nešto naučio te da su mu najdraži oni s kojima je razgovor istodobno bio i jako informativan te zabavan i opušten.

Mislim da mi je čak zanimljivije razgovarati s nejezičarima, kako ih ja zovem. Dakle, ljudima kojima jezik nije zvanje. Upravo zato kako bismo saznali da jezik ne pripada samo piscima, prevoditeljima, profesorima, nego svima jer bez jezika ne opstaju. Primjerice, kako se jedan pilot, satiričar ili svećenik oslanjaju na jezik, to su vrlo zanimljivi razgovori. Pružili su mi uvid u perspektivu u koju – kao jezičar – nemam uvid niti sam nikad planirao imati.

Od gostiju je Gaj, osim što su mu dali novi pogled na jezik i puno naučio, skupa sa slušateljima podcasta, a što sve – možete poslušati u jubilarnoj 50. epizodi.

Razlog zbog kojeg sam ih pozvao, zbog moje ideje o njihovom pristupu jeziku, 1% je onog što sam na kraju saznao. Osvijestili su preostalih 99%. To su vrlo inspirativni ljudi, sposobni, kreativni, ambiciozni, poduzetni i kao takvi svojim pristupom jeziku, bilo to kreativno pisanje ili posebna komunikacija, pokazuju: ovo sam ja i ovako sam oblikovao jezik poput gline kako bih stvorio ovo što radim.

Ako pratite Bliske susrete jezične vrste, mogli ste primijetiti da se svaki gost predstavi tako da kaže što je za njega jezik, i to u jednoj riječi. Premda nam nije bio problem raspričati se s Gajem o svemu i svačemu, moramo priznati da osjećaje prema jeziku nije bilo lako sažeti u samo jednu riječ pa nismo odoljele i svom smo sugovorniku prodale njegovu foru. Gaj nam je spremno odgovorio da je jezik njemu – oslonac.

Oslonit ću se na jezik kad trebam zaraditi, kad se trebam snaći, izvući, dobiti nešto, kupiti, uvjeriti nekoga u nešto itd. Jezik je oslonac u gotovo svim situacijama jer su gotovo sve situacije verbalne. Osim toga, jezik mi je karijera pa se oslanjam financijski na nj.

Na početku smo spomenule da je Gaj profesor engleskog i njemačkog jezika sa zadivljujućim radnim iskustvom. Trenutno je zaposlen kao predavač na Fakultetu političkih znanosti, a osim toga, vodi i Idiomu, školu jezika. U svom se poslu jezikom bavi na više razina pa nas je zanimalo kako mu pristupa na svakoj od njih i po čemu se razlikuje njegova upotreba jezika u različitim situacijama.

Uvijek nekako vrtim mantru o govoru koji je u podukama stranog jezika zanemaren kao vještina, a zatim kreativnost. I to je jednako i u srednjoj školi, na faksu i na tečajevima za odrasle, ne razlikuju se bitno.

Učenje jezika bez govora i igre (kreativnosti) je promašeno. Pod igrom smatram i debatu, i kviz, i slaganje izmišljene priče koristeći nove riječi koje smo usvojili i sve ono što nam je školski sustav kroz godine ubio u nama, a to je kreativnost – sa mnom se slaže i Kristian Novak u podcastu pa pozivam sve da poslušaju.

Posao kojim se bavi dao mu je uvid i u načine izražavanja takozvane Z-generacije, a o tome je dosta razgovarao i sa svojim gostima. Zaključak je da je današnji svijet brz, jednostavan i sažet, a to se ogleda i u govoru današnjih mladih generacija.

Današnji jezik je brz, kratak često je funkcija iznad forme, a govor trpi jer takav je svijet, nije to ništa bolje ni lošije, jednostavno tako je. Jezik nije neovisan od svijeta i njegovih korisnika pa tako postaje zrcalo njih – brz, sažet, itd.

Ali kada bih uspoređivao studente i sebe kad sam bio student, hmm… To je dobro pitanje. Mislim da je s razvojem društvenih mreža i prijenosnih medija došlo do toga da imamo manje jezične produkcije u mladih, što se onda vidi u njihovom pisanom radu ili govoru – i manje dometa u tom izričaju. Pod dometom mislim koliko se precizno mogu izraziti i koliko puta mogu reći isto, a da se ne ponavljaju.

Mišljenja sam da se i manje čita, a više proizvodi neverbalnog sadržaja (slika + hashtag) pa taj jezični razvoj zaostaje. Književnost i kreativnost neizmjerno su bitne. Čak se i učenje jezika često svodi na čitanje udžbenika, usmenih ispita gotovo da nema, izlaganja se nastoje izbjeći, klikom miša dolazi se do fakulteta itd.

Opet, to je posljedica svijeta koji ima neke druge zamisli od toga što mi propovijedamo, i svijet cijeni i plaća više nešto drugo, a ne pravopis ili jezik, barem više nego prije. Često se onda krive mladi, no oni su se prilagodili. Mi smo problem.

Iako bi troje jezičara o jeziku moglo govoriti satima, ostatak razgovora ostavljamo za neku sljedeću priliku. Ako još niste, slušajte Bliske susrete jezične vrste, sigurne smo da svatko može pronaći gosta ili temu u triviji koja mu je zanimljiva. Mi ne možemo dočekati da vidimo s kim će nas Gaj još upoznati, a veselimo se i svemu što ćemo naučiti.


Više iz rubrike Razgovori ugodni

Ena Katarina Haler: Interpretacija djela je osobna stvar i nešto na što svatko ima pravo

Kristian Novak: Tko nije spreman prihvatiti kritiku, ne treba se ni baviti stvaranjem

Maša Kolanović: Možda je karma da mi osobni američki utopijski trenutak biva prekinut neviđenom krizom

Monika Herceg: Poezija je itekako živa kao potpuno beskorisna u ovom kapitalističkom vremenu i to je njena najveća vrijednost

Jelena Kastaneti: Da postoji stotinu paralelnih svemira, ja bih u svakom od njih bila pisac

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s