Ako posljednjih godina ne živite negdje daleko od civilizacije, ime Monika Herceg sigurno vam je poznato. Ova je mlada fizičarka već nekoliko godina, otkad je objavila svoj prvijenac, zbirku Početne koordinate, jedna od značajnijih protagonistica hrvatske poetske scene. Nakon Početnih koordinata, za koje je osvojila brojne nagrade, Monika je objavila i zbirku Lovostaj., također nagrađivanu, a pjesme su joj prevedene na desetak jezika.
U lipnju ove godine objavljena je Monikina treća zbirka, Vrijeme prije jezika, a tim smo povodom s njom razgovarale o svemu prije jezika i onome što tek slijedi.
U Početnim koordinatama Monika je čitateljima pružila portret sela, rodnog kraja, obitelji i djetinjstva, dok je u Lovostaju. opisala iskustvo bivanja u tijelu žene. Kako nam je rekla, prva je zbirka proizašla iz osjećaja koji su joj se javili nakon odlaska od kuće, a druga je uvelike uvjetovana majčinstvom i promjenama njezinih uloga.
Početne koordinate ponajviše su crpile iz šume i zemlje koje su još uvijek bile upisane u mene. Rijetko sam tada dolazila doma i nekako je sve što sam pisala bilo ono što sam nosila kao sjećanje, bilo da se radi o pričama na kojima sam odrasla ili samoj povijesti. Možda sam htjela napokon ostaviti to iza sebe, ali ono što se dogodilo jest da sam se zapravo, više nego ikada, vratila. Kad sam sebe suočila s nedostajanjem onog što sam smatrala svojim domom, lakše sam mu prišla opet, započela s njim neki novi odnos bez obzira na to što je i povratak, kao i odlazak, nekad bolan.
Lovostaj. je bio, s druge strane, pokušaj istovremenosti, on je govorio višeglasjem u ženskom iskustvu. Ulazila sam u majčinstvo, gledala sam kako se moje tijelo, moja ženstvenost, moje uloge mijenjaju u svijetu koji ženama nije naklonjen i pokušala sam samoj sebi dati mjesto u tom svijetu, izboriti se za njega kao kroz glasove drugih žena. Naše prethodnice su živa povijest iz koje možemo učiti, ne ponavljati njihove greške, postajati hrabriji i htjela sam sama sebi stvoriti jedno takvo utočište. Prije svega, vjerujem da su feminizam i antifašizam nulte točke našeg razvoja bez kojih ne možemo napredovati kao društvo i da je bitno to uvijek govoriti.
Treća zbirka nastala je iz potrebe za vlastitim redefiniranjem, kaže nam ova mlada autorica i majka.
Vrijeme prije jezika najviše je hvatano iz mene koja sada prolazi kroz redefiniranja sebe, mora opet naći svoj mir i udah. Nakon svega želim udahnuti, pomiriti sebe sa svim svojim ulogama, sjetiti se tko sam bila prije nego sam bila ona koja sam danas.
Imam dvoje malene djece, oni uče prve rečenice i riječi, ali i prve nježnosti. Način na koji upisujemo sebe jedni u druge, način na koji se borimo da zadržimo otvoreno srce na vjetrometini svijeta, sve je to ono što pokušavam shvatiti. Lako se gubimo u prebrzom protoku vremena, lako razrujemo vlastite temelje.
U nekim trenucima sam sigurna da je ljubav sve što nam treba, u drugim vidim što radimo jedni drugima, čak i u bliskim odnosima, i ta spoznaja o našoj potrebi razilazi se s našom prirodom. Mi smo zapravo stalno u nekom strahu pa se stalno moramo podsjećati na ono bitno. Svijet juri oko nas, mi moramo uhvatiti neko stablo da bismo zadržali zdrav razum. Moramo voljeti.
Tako da je ova knjiga možda knjiga koju sam najdulje pisala, u njoj je mnogo pjesama napisanih još otprije Koordinata i sve se bore za ljubav, za nježnost. Za takvu mene.
Ima dana kada sam bila umorna, kada sam bila poražena, tužna, preplavljena usamljenosti i takvi trenuci su oni u kojima ja ta borba najbitnija. Ako tada možemo ostaviti otvorena srca, vjerovati ljubavi, čini mi se da onda ništa nije nemoguće.
Možda je to zapravo sva tajna riječi inspiracija. Nisam sigurna što je inspiracija. Možda je uvijek riječ o potrazi i borbi, za nama samima, za bolje nas.
Ljubav, često i dosad spominjana, prema Moniki je pokretač svega, pa i poezije i Vremena prije jezika. To je ujedno i riječ kojom bi opisala svoju najnoviju zbirku.
Ima li išta osim ljubavi smisla? Nekako mi se čini da se sve vraća na tu početnu točku. Ljubav nam treba da bismo prihvatili sebe, da bismo rasli, kao pojedinci, kao partneri, kao zajednica. Ljubav, da bismo bili dobri prijatelji. Roditelji. Da bismo svijet pomaknuli prema boljem svijetu. Da ne postanemo ravnodušni. Da ne okrećemo glave i pravimo se da nas se ne tiče. Za sve to potrebna nam je povezanost s Drugim i sve to kreće od ljubavi. Sposobnosti da suosjećamo, volimo.
Tako da je ova knjiga samo dala još jedan vrh trokuta u koji sam upisana. Borba za ljubav, to je ono što svaki dan prolazimo. Uključiti u sebi dovoljno nježnosti za dan, strpljenja, prema samima sebi i prema svijetu. Često toliko trčimo kroz djetinjstvo, a kasnije i odrastanje i odrasli život da zaboravimo sami sebe voljeti. Svijet je takav da su prefiksi ispred našeg imena, statusni simboli daleko bitniji od onoga što ćemo biti drugome, tko ćemo mu biti. Pa posrćemo, tražimo ljubav, a zaboravimo je upaliti u nama samima. Pretpostavljamo stvari u odnosima. Rasipamo se i ozljeđujemo na ono najmekše u nama.
Iako su prve dvije zbirke zaslužile brojne nagrade, uključujući i prevođenje na strane jezike, Moniki to ne stvara pritisak jer uspjeh, kaže nam, uopće ne doživljava na taj način, kroz nagrade, pohvale, priznanja. To je više ostvarenje sna, uspjeh je za nju nešto potpuno drugo.
Nešto u meni lecne se na spomen riječi uspjeh. Nekako, kad čovjek nešto voli, kad stvara, kad doživljava svijet drugim očima, možda je već samo to uspjeh, ako je moguće redefinirati tu riječ. Kad netko kaže uspjeh, pomislim na ljude u odijelima, koji više vjeruju u novac nego u dobrotu i ljubav. Možda je ljubav, empatija, spremnost da svaki dan dočekujemo otvorene glave jedini uspjeh na koji bih mogla pristati ako već moram pristati na tu riječ. Bitno je reći što su vrline, a to nisu surova ambicioznost, snalažljivost na kontu drugih, ali i samih sebe. Mi smo bića koja se uvećavaju dajući, čineći dobro jedni drugima i zaboravljati to je štetno ponajviše za same nas.
Tako da moram priznati da ne mislim puno o tome, na taj način. Čini mi se da je sve što se dogodilo maleno čudo. Zahvalna sam jer je ona djevojčica koja je sa svojih četrnaest pisala tako mahnito da bi zaboravljala jesti, koja je grlila stabla na petrinjskom nasipu dok je čekala autobus nakon škole, koja je sanjarila da piše, koja je do knjižnice odlazila samo biti među knjigama, opet uspjela otvoriti oči. A ona je bila blaga prema svijetu, bila je sigurna da ljubav može sve, i vjerovala je u književnost i zvijezde. Ona me i danas uči i opominje svaki dan. Podsjeća me da budem blaga i obazriva. Imati to znači imati potpunu slobodu od riječi uspjeh.
Samo stvaranje je, s druge strane, za mene neizmjerna radost i igra i dok god je tako, dok me pisanje čini življom, boljom, pametnijom, pisat ću. Mislim da tu nema nekog recepta, daješ sve što imaš dok postoji potreba za tim. Ostalo se desi. Ako će to doći do čitatelja kojima će značiti, kojima će emocije koje sam unutra unijela biti bitne, sve to ima onda još više smisla. To je, čini mi se, najviše što se itko može nadati, da će biti napisan opet, nečijim tuđim očima.
Poezija i prepoznatost koju nosi objavljivanje zbirki Moniki su, osim osjećaja ispunjenosti, donijele i divne ljude u život. Kaže kako su joj njeni kolege poput druge obitelji, dok negativne strane slave uopće nije primijetila.
Divne ljude. Imati susrete nakon kojih postajete veći, bolji, otvorenija srca mi se čini kao ono rijetko bogatstvo. Ta sreća da je s nekim ljudima dovoljno komunicirati s minimumom riječi, ali ih možete osjetiti, to da s nekima stupite u kontakt i ostvarite divna prijateljstva. Lijepa je to obitelj, posebna jer u njoj žive ti najbolji ljudi na svijetu koji stvaraju divne stvari, koji vjeruju u ono najbolje u čovjeku, koji ustraju u svojoj umjetnosti. Mislila sam uvijek da mi umjetnost vraća vjeru u ljude, ali na kraju su mi ljudi često vraćali i vraćaju vjeru u umjetnost. To je privilegija i sreća.
To je ono najbitnije što mi je donijelo pisanje. Prepoznata pjesnikinja jest poprilično lijep oksimoron, vjerojatno je to i sreća jer ostavlja svima nama dobar prostor da ego ne podivlja. Poezija, čak i kad ima dosege, ipak je relativno uska. Malen je mjehur ljudi do kojih dopire. No nije to loše, svaki čitatelj je vrijedan i on je to mjesto zbog kojeg poezija ipak stvara most. Ponekad je taj mjehur veći, ponekad je manji, ali uvijek će ga biti. Možda jednom nastupi neko Star Trek vrijeme kad će znanost i umjetnost biti dostupna svima kao opće dobro, ali svijet bi se morao mijenjati na mnoge načine, ponajviše se okrenuti iskorjenjivanju siromaštva da bi to bilo moguće. Ipak, poezija je itekako živa kao potpuno beskorisna u ovom kapitalističkom vremenu i to je njena najveća vrijednost.
Negativno? Ne znam. Toliko je ljepote i dobrote i ljubavi u svemu tome da ostalo, ako se i desi, nekako ni ne zamijetim. Treba slaviti tu sreću, ne puštati se sitničarenju.
Monika je 2017. godine dobila nagradu Goran za mlade pjesnike za neobjavljen rukopis Početnih koordinata, nakon čega joj je zbirka i objavljena, a Lovostaj. je također tiskan zahvaljujući prijavi na natječaj. Budući da je i sama nedavno prošla kroz objavljivanje prvijenca, a potom i sljedećih zbirki, njeno iskustvo itekako može koristiti mladim neafirmiranim autorima koji su dovršili rukopise i s kojima ne znaju što bi.
Meni je i Lovostaj. izašao kroz natječaj Na vrh jezika za najbolji novi rukopis, tako da sam preko natječaja objavila prve dvije knjige. Mislim da su oni svakako dobri za odmjeravanje snaga, neka vrsta evaluatora, i da se ne zavaravamo, puno ih je pa su šanse dobre. Ako govorimo o poeziji, natječaja za knjigu poezije postoji barem pet u Hrvatskoj na koje se mogu prijaviti autori iz Hrvatske i barem tri regionalna koji su otvoreni za sve autore iz regije. Tu su i natječaji za prve knjige proze.
No, ono što je bitno i što uvijek jest istina, to je da je bitan samo tekst. Morate mu dati sve što imate, čitati puno, pisati pažljivo, odvagivati svaku rečenicu, ako je to put kojim biste išli. Nema recepata, na kraju je taj tekst jedino što stoji iza nas. Ako je to dobro, vrata će se otvarati. Ponekad kasnije, ponekad ranije, tu je sigurno potrebno i strpljenje. Naravno, također je bitno da ono što pišete čitaju ljudi koji će vam dati iskrena mišljenja, savjete i da su to različiti profili čitatelja.
Naravno, postoji puno slučajeva kada su prvijenci (bilo prozni ili poetski) ugledali svjetlo dana i bez natječaja i bili itekako hvaljeni. Po onom što znam, ni izdavač neće odbiti sjajnu knjigu.
Osim što piše poeziju, i promovira ju (uz ponešto proze) na svom blogu Pjesnikinja petkom, a internet Monika vidi kao platformu koja nas može držati upućenima u zbivanja i možda čak i nagovoriti da nešto pročitamo.
Na internetu već ima puno sadržaja, stranica, blogova i čini mi se da oni mahom rade super stvar, a to je približavanje poezije širem krugu ljudi. Naravno, konzumiranje poezije, proze, bilo kojeg kulturnog sadržaja ne bi trebalo biti svedeno samo na to, ponajviše jer se radi o aktivnostima (čitanje, pisanje, kazalište, itd) koje često zahtijevaju od nas posvećenost, mir, vrijeme i našu punu pažnju. Samoću. Naravno, ono što dajemo u vidu te posvećenosti vraća nam se uvećano jer svaki nas kulturni sadržaj obogaćuje, čini nas sposobnijima da budemo kritični prema svijetu i sebi, ali isto tako i da i sebi i drugima pristupamo s više ljubavi, topline, podrške. Tako da sam sklona gledati na internet kao mjesto koje može biti dobro mjesto za praćenje dešavanja na sceni, kao mjesto koje nam može dati pokoji dobar zalogaj poezije, proze, bilo čega. Može nas i nagovoriti da nešto pročitamo.
Što se tiče povratnih informacija, nekako mi se čini da su one kao onaj pljesak kada čitate. Vi tom pljesku i vjerujete i ne vjerujete. Svatko je od nas drugačiji čitatelj, diraju nas druge, nama bliže, priče. Volimo umjetnost na drugačije načine. Često su i te ljubavi brzoplete. Ipak, posvećenost toj istoj umjetnosti, a tako i poeziji, znači da se na kraju dana, nakon pljeska, gostovanja, razgovora, lajka, čega god, zatvarate u svoju samoću i knjige. To je ono bitno. Dok postoji nastojanje da se svaki dan piše bolje nego jučer, sve ostalo je ionako nebitno.
Monika nam je otkrila i kako ju čeka odmak od pisanja poezije. Naime, trenutno je posvećena kratkim pričama i romanu, stoga se možemo samo veseliti svemu što nas još čeka iz njezina pera.
Moram priznati da sam dugo gledala u prozu kao neidentificirani objekt, nisam je mnogo čitala i znala sam koliko će biti teško početi je pisati. Ali teško je uvijek prevladivo, uz ulaganje vremena, tako da sam sada u fazi kada radim i na rukopisu romana i zbirke priča. Svijet mi se otvorio kada sam shvatila da moram pisanje shvatiti kao pisanje, bilo da se radi o prozi ili poeziji i da je to zapravo jednako, uz neka drugačija pravila. Ali da je bitno osjetiti tko smo, bilo da pišemo poeziju ili prozu, i pisati onako kako osjetimo da možemo. Ciljano sam počela čitati prozu koja mi se sviđala, koju sam mogla osjetiti kao svoju i polako sam tražila vlastiti glas i način naracije. Nisam sigurna koliko sam uspjela, ali cijeli taj proces učenja bitan je za mene jer kroz svako učenje učimo i puno toga o sebi i drugima. U ovom trenutku uživam u mnogim proznim knjigama i polako radim na tim rukopisima, puštam i poeziji da me uči o prozi, filmovima, svemu što me dotiče zapravo. Ostalo ćemo vidjeti, kad dođe vrijeme.
A na kraju nam je otkrila i što čita kad ne piše te preporučila nekoliko djela našim čitateljima.
Zapravo puno više čitam. Ako bih uzimala neke omjere, sigurno pročitam knjigu na svoju napisanu stranicu ili pjesmu, ako ne i više. Tako da bih mogla puno toga spomenuti, ali evo da krenem od onih zadnjih, taman sam napisala recenziju divne nove zbirke Olje Savičević Ivančević Divlje i tvoje i općenito od sveg srca preporučujem Oljine knjige. Tu su uvijek Kristian Novak, Damir Karakaš, Miljenko Jergović, Julijana Adamović, Maša Kolanović, sjajni romani Mihaele Gašpar, knjige Ivane Rogar. Magdalena Blažević ima sjajnu novu zbirku priča Svetkovina, Asja Bakić također ima genijalnu novu zbirku priča Sladostrašće, tu su i mnoge sjajne domaće zbirke poezije da nabrojim neke izdane krajem prošle i ove godine: Stepenice za Stojanku K. Adrijane Kos Lajtman, Vuk i breza Ane Brnardić, Žene iz Altamire Mateje Jurčević, itd. Mnoge sada zaboravljam. I ne stižem čitati koliko bih voljela, toliko me naslova čeka.
U nastavku možete pročitati nekoliko pjesama iz Monikine najnovije zbirke
Iskaz o imperativu ljubavi
Ipak, ljubav se otvarala kao podrumska vrata:
kada smo htjeli pobjeći, netko je nacijepao triješće
netko je pustio propuh da zbuni prozore,
netko je razbio koru kao orah, povukao unutra
i zaspali bismo dovršeni
Ne znam je li uopće moglo drugačije:
Ljubav je plazila jezik dok nam je poplavljivala
kupaonicu i kuhinju, ljubav nam se smijala
dok smo padali preko pokušaja
da životu nametnemo bilo kakve uzde
Ljubav nas je davno nanjušila
kad smo se prvi puta
raspolovili jedno drugome, dva sata
koja popravljaju vrijeme
zatežući vijke zajedno
Dala nam je taman toliko
da držimo ruke otvorene
Ne znam kada se točno dogodilo:
Promijenili smo plahte, pročistili odvode
i zamijenili žarulje ne mareći što nam kuća
može pobjeći već s prvim potresom
Naprosto, jedna je glad drugoj
skuhala svoje srce
Naprosto, jedna je nepažljiva ptica drugoj
posudila brzinu pada
Iskaz o čovjeku kojeg volim
Kada te ne volim
povlačiš se u šutnju
dulju od dana i puštaš
da sve svoje
ostavim u jednoj točki
Takve točke mjesta su
koja žive na čovjeku kojeg volim
i kada te ne volim
one se razliju
u plitka jezera
u kojima je lako loviti ribu
i ljetovati s djecom
Iskaz o prvoj interpunkciji
Bila sam prizemljena ptica
i tako će biti dok se ne pretvorim u točku
koja ne razumije
kako stati sama u sebe,
tražeći uvijek način
da probije tkivo
i počine u tebi
kao zalutali metak
Književne kritičarije 