Svako godišnje doba ima svoje čari: dok je jednima predivno proljeće sa svojim šarenilom i bojama, drugi (među kojima smo i mi) obožavaju plavetnilo i bebrižnost ljeta, a treći jedva čekaju zamotati se u dekicu uz topli napitak dok vani lagano sipi jesenska kiša. Sigurne smo da postoje i oni koji uživaju u snježno-zimskim radostima. Ipak, svim je godišnjim dobima zajedničko to što su ih mnogi književnici opjevali svojim stihovima, a u nastavku izdvajamo one najljepše o jeseni.
Plača pune
Bruje strune
Jesenje;
Mene tuge
Tište duge,
Čemerne.
Kad je mukla,
Ura tukla
Gušeć sve,
Plač me prenu
I spomenuh
Prošle dne.
Lutam samo;
Jer me zao
Vjetra ćuh
Amo, tamo
Nosi kao
List već suh.
Paul Verlaine, Jesenja pjesma
U meni možeš gledat ono vrijeme
Kad rijetko žuto lišće visi nice
S grana što drhte od hladnoće, nijeme
Ko prazni kor gdje pjevale su ptice;
U meni vidiš dan što mora proći
Iduć na zapad u svoj blijedi pokoj,
Jer ga polako vuče tama noći,
Ta druga smrt, što svemu nosi spokoj;
U meni vidiš takvog ognja plam
Što naa pepelu mladih dana gori
Ko na odru gdje će zgasnut sam,
Jer to što hrana bje mu sad ga mori:
To gledaš stog da možeš jače ljubit
Ono što moraš ubrzo izgubit.
William Shakespeare, 73. sonet
Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.
Jesen je, Lelijo, jesen:
Kišna i siva jesen,
I treba da se mladi rastanemo.
Lišće u tvom vinogradu
Požutjelo, osušeno,
I većinom popadalo
Po umornoj crnoj zemlji.
Jesen je, Lelijo, jesen:
Kišna i siva jesen,
I treba da se tiho rastanemo.
Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.
Dragutin Tadijanović, Rastanak u jesen
Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.
Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.
U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.
A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.
Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.
Dobriša Cesarić, Jesen
Miriše grožđe i smilje
Tamo u našem selu…
Posvuda prolazi jesen
U ruhu žutu i bijelu;
Plodove raznosi, daje,
Dariva polja i gaje.
… Tihano došla sam evo
Iz jednih neznanih strana,
U plaštu klasove nosim
I šîpke s tananih grana…
Pjevuca tihano, – tiše
I granom smokovom njiše.
Na nebu modrome eno
Sjajna se prelijeva dúga
I svirka flauta bruji
Sred malog zelenog luga…
To himnos jeseni ori –
I šipak i grožđe zori.
Antun Branko Šimić, Himnos
Na koncu nam ne preostaje ništa drugo nego i zapjevati o jeseni.
Naslovna fotografija: Barbara Tolić
Godišnja doba u književnosti
„Preda mnom je sto i osamdeset sunčanih dana“: Najljepši zapisi i stihovi o proljeću
Književne kritičarije 