„Svaki list postaje cvijet“: Ovo su najljepši stihovi o jeseni

Svako godišnje doba ima svoje čari: dok je jednima predivno proljeće sa svojim šarenilom i bojama, drugi (među kojima smo i mi) obožavaju plavetnilo i bebrižnost ljeta, a treći jedva čekaju zamotati se u dekicu uz topli napitak dok vani lagano sipi jesenska kiša. Sigurne smo da postoje i oni koji uživaju u snježno-zimskim radostima. Ipak, svim je godišnjim dobima zajedničko to što su ih mnogi književnici opjevali svojim stihovima, a u nastavku izdvajamo one najljepše o jeseni.

Plača pune
Bruje strune
Jesenje;
Mene tuge
Tište duge,
Čemerne.

Kad je mukla,
Ura tukla
Guše
ć sve,
Pla
č me prenu
I spomenuh
Prošle dne.

Lutam samo;
Jer me zao
Vjetra
ćuh
Amo, tamo
Nosi kao
List ve
ć suh.

Paul Verlaine, Jesenja pjesma

Dobriša Cesarić, Tiho, o tiho govori mi jesen

U meni možeš gledat ono vrijeme

Kad rijetko žuto lišće visi nice

S grana što drhte od hladnoće, nijeme

Ko prazni kor gdje pjevale su ptice;

U meni vidiš dan što mora proći

Iduć na zapad u svoj blijedi pokoj,

Jer ga polako vuče tama noći,

Ta druga smrt, što svemu nosi spokoj;

U meni vidiš takvog ognja plam

Što naa pepelu mladih dana gori

Ko na odru gdje će zgasnut sam,

Jer to što hrana bje mu sad ga mori:

To gledaš stog da možeš jače ljubit

Ono što moraš ubrzo izgubit.

William Shakespeare, 73. sonet

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;

Zaboravi milovanja u večeri meke,

Sreću srdaca naših.

Jesen je, Lelijo, jesen:

Kišna i siva jesen,

I treba da se mladi rastanemo.

Lišće u tvom vinogradu

Požutjelo, osušeno,

I većinom popadalo

Po umornoj crnoj zemlji.

Jesen je, Lelijo, jesen:

Kišna i siva jesen,

I treba da se tiho rastanemo.

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;

Zaboravi milovanja u večeri meke,

Sreću srdaca naših.

Dragutin Tadijanović, Rastanak u jesen

Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.

Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.

U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.

A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.

Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.

Dobriša Cesarić, Jesen

Miriše grožđe i smilje

Tamo u našem selu…

Posvuda prolazi jesen

U ruhu žutu i bijelu;

Plodove raznosi, daje,

Dariva polja i gaje.

… Tihano došla sam evo

Iz jednih neznanih strana,

U plaštu klasove nosim

I šîpke s tananih grana…

Pjevuca tihano, – tiše

I granom smokovom njiše.

Na nebu modrome eno

Sjajna se prelijeva dúga

I svirka flauta bruji

Sred malog zelenog luga…

To himnos jeseni ori –

I šipak i grožđe zori.

Antun Branko Šimić, Himnos

Dobriša Cesarić, Kasna jesen

Na koncu nam ne preostaje ništa drugo nego i zapjevati o jeseni.

Naslovna fotografija: Barbara Tolić


Godišnja doba u književnosti

„Preda mnom je sto i osamdeset sunčanih dana“: Najljepši zapisi i stihovi o proljeću

Morski klasici: Najljepša ljetna poezija

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s