Maša Kolanović u glavama urednica ovoga bloga primarno je percipirana kao fantastična profesorica Odsjeka za kroatistiku. Kao što učenici često ne mogu pojmiti da njihovi učitelji i nastavnici postoje i izvan učionica u nekim drugim ulogama i s vlastitim životima, i mi smo u nekom trenutku na početku svoga fakultetskoga školovanja s oduševljenjem otkrile da se na policama fakultetske knjižnice njezino ime nalazi i na koricama ne nužno znanstvene literature.
U njezinoj se bibliografiji mogu pronaći zbirka pjesama Pijavice za usamljene, roman Sloboština Barbie, poema Jamerika: trip, najnovija zbirka priča Poštovani kukci i druge jezive priče te niz znanstvenih radova o književnosti i popularnoj kulturi.
Potaknute činjenicom da je njezina zbirka Poštovani kukci nominirana za Nagradu Europske unije za književnost, a potom i natpisom s odsječke stranice da trenutno boravi na stipendiji Remarque Institute na Sveučilištu New York, odlučile smo joj se javiti i zamoliti je za nekoliko riječi o njezinim stvaralačkim procesima, nagradi koja joj se smiješi, ali i trenutnoj situaciji u SAD-u.
Zanimalo nas je i kakav je osjećaj biti daleko od svoga doma tijekom pandemije koja je zahvatila cijeli svijet, ali i teče li život na drugom kraju svijeta donekle normalno ili je sve stalo, baš kao i u Europi.
– Iskustvo pandemije u New Yorku je pomalo nadrealno. I u normalnim okolnostima, ovaj grad zbog svoje frekventne pojave u filmovima, ostavlja nestvaran dojam, a sad je to dodatno potencirano na pomalo zastrašujući način. Ovdje sam od sredine siječnja i od kraja ožujka svjedočim jednoj vrtoglavoj promjeni, nezamislivoj za ovaj grad. Koliko god ta promjena bila bolna, antropološki, kulturno i politički je neopisivo zanimljiva. Svjedočim jednom povijesnom trenutku preokreta Amerike i New Yorka naglavačke, jednoj tripoidnoj i distopijskoj metamorfozi nalik science fictionu. – svoje je iskustvo trenutnoga boravka u New Yorku u razgovoru s nama opisala Maša Kolanović.
Uzevši u obzir zaokupljenost „američkim“ temama u znanstvenom, ali i umjetničkom radu – SAD je mjesto radnje poeme Jamerika: trip, u kojoj se isprepliću poezija, proza i strip te zajedno čine fascinantan kolaž – ovaj je susret s Amerikom, iako šokantno, ujedno, vjerujemo, u stvaralačkom smislu itekako plodonosno iskustvo.
– Možda je to karma, kad se bavim američkim imaginarijem i humanističkom kritikom kapitalizma, da mi osobni američki utopijski trenutak biva prekinut neviđenom krizom koja do radikalnosti zaoštrava pitanje spašavanja ljudskih života i ekonomskog opstanka. Opet, kao spisateljici mi ništa nije slučajno pa ni ova preobrazba kojoj upravo svjedočim. Zadnjih tjedan dana ovdje situacija ipak ide prema boljem pa se osjeća dašak povratka u privid „normali“ utoliko što su po lijepom vremenu ljudi izmili vani i na pojedinim punktovima za rekreaciju grad kipi od ljudi. Jedno čudno i tripoidno, ali važno iskustvo koje mi je donijelo puno uvida. I u karanteni se nastavljam baviti istraživanjem na materijalima koji su mi dostupni dok se ponovno ne otvore znanstvene institucije.
S obzirom na okolnosti, zanimalo nas je i bavi li se isključivo znanstvenim radom ili je u tijeku pauza između dvaju znanstvenih poluvremena koja će biti plodna za stvaranje fikcije, potencijalno nadahnute situacijom u svijetu.
– Moj književni bioritam je možda malo usporeniji u odnosu na očekivanja tržišta koliko bi frekventno neki pisac trebao objavljivati. U glavi se uvijek nešto krčka, ali temperatura mora uzavreti da bih nešto napisala i objavila. Trenutno radim na znanstvenoj monografiji pa pomalo gušim poriv za pisanjem.
Od građana i ljudi smo spali na kupce i potrošače. Ta mi se poveznica nametnula to više što nam se u pismima iz banaka, glasova preko razglasa u šoping centrima i drugdje obraćaju s ‘poštovani’, a to ‘poštovani’ shvaćam kao duboku ironiju, navodi Kolanović u intervjuu za Jutarnji list govoreći o inspiraciji za zbirku priča Poštovani kukci. Zbirka se upravo ovih dana našla u užem izboru za Nagradu Europske unije za književnost uz djela troje drugih hrvatskih književnika. Kolike su šanse za osvajanje nagrade?
– Knjiga je nastala, neću lagati, s ponešto, ali opet ne previše očekivanja o recepciji tako da sam svakako bila ugodno iznenađena svim reakcijama i jako mi je drago što je knjiga našla svoj put do čitatelja. Za dobitak nagrade su mi šanse, vjerujem, kao i ostalim kandidatima : ) Ova nagrada je zanimljiva jer potiče prevoditeljski interes za knjigu, što je, recimo, dobro ako nemate književnog agenta.
Zbirka je svojevrsna posveta Kafki i njegovoj Preobrazbi – stoga nismo mogle odoljeti pitanju u koliko joj je mjeri on jedan od književnih uzora, kao i koga bi još svrstala u tu skupinu.
– Kafka je svakako jedan od velikih pisaca 20. st. Svoje je tekstove pisao u zamahu razvoja kapitalizma ranog 20. st., zametku svega onoga što je danas u poodmakloj fazi. Svako vrijeme i svaki kontekst aktivira različite potencijale značenja u književnim tekstovima i općenito, umjetničkim djelima. Meni se čini kako iz prepoznavanja našeg kapitalističkog sada u Kafkinim tekstovima pronalazimo puno toga aktualnog, da ne kažem akutnog: osjećaj bespomoćnosti, apsurda i krhkosti u odnosu čovjeka i sistema. U tom je smislu Kafka naš suvremenik, a iz tog je uvida proizašao i moj motiv da metaforički povežem vlastiti tekst s Kafkinim. Uvijek su mi inspirativni Dubravka Ugrešić u čijoj se prozi snažno spajaju kritička britkost, ironija i emocije te Miroslav Krleža, u svojoj ironičnoj i beskompromisnoj demontaži malograđanštine.
Kolanović je u svom savjetu mladim neafirmiranim autorima koji odluče objaviti prvijenac istaknula ono što smo otkrile i u razgovoru s Kristianom Novakom – najvažnije je puno čitati, ali i prihvatiti kritike.
– Mladim autorima bih savjetovala da puno čitaju. Što više toga pročitate, uvidi će vam biti složeniji i manje pretenciozno ćete gledati na vlastiti rad. Treba znati prihvatiti prijateljski savjet i konstruktivnu kritiku za vlastiti rad.
Već smo ustvrdili da učenici i studenti često ne mogu svoje profesore percipirati kao osobe koje egzistiraju i izvan učionica te se ne bave isključivo nastavnim materijalima – ali koji je dio profesionalnoga života draži jednoj profesorici, znanstvenici i spisateljici te je li uopće moguće odabrati samo jedan?
– Baš kako kažete, teško je odlučiti se samo za jedan aspekt. Oni se međusobno prožimaju i u međusobnoj su sinergiji: istraživanje donosi dubinske uvide i koncepte koji bi bili mrtvo i pomalo tužno slovo na papiru da nema studenata. Sam jezik znanosti mi je pak previše tijesan za izražavanje svih afektivnih komponenata uvida do kojih se dolazi ne samo istraživačkim radom, već i iskustvom.
Na samom kraju ovoga inspirativnoga razgovora inspirirajte se i čitateljskim odabirima Maše Kolanović dok se veselimo novim radovima iz njezinoga pera te s nestrpljenjem očekujemo proglašenje pobjednika natječaja Europske unije 19. svibnja.
– Uvijek čitam nekoliko stvari paralelno. Većinu stvari čitam „po dužnosti“, to su knjige i znanstvene studije vezane za istraživanje ili nastavu. Trenutno je to zbornik Emotions as Comodities: Capitalism, Consumption and Authenticy koji je priredila Eva Illouz. Od fikcije čitam sjajnu zbirku priča Večer u raju Lucie Berlin i monografiju o francuskom uličnom umjetniku JR-u, JR: Can Art Change the World?, impresivnim projektima koje je ovaj umjetnik i aktivist napravio diljem svijeta. Trenutno je njegov veliki mural Chronicles of New York postavljen u Domino Parku ispred starog industrijskog kompleksa tvornice šećera u Williamsburgu. S obzirom na mjere zatvaranja, čini se da će ulična umjetnost biti glavna porcija umjetnosti za ovo ljeto, srećom da postoji i uljepšava nam život.
Naslovna fotografija: Maša Kolanović, privatna arhiva
Pisci u karanteni
Kristian Novak: Tko nije spreman prihvatiti kritiku, ne treba se ni baviti stvaranjem
Ena Katarina Haler: Interpretacija djela je osobna stvar i nešto na što svatko ima pravo
Književne kritičarije 