Morski klasici: Najljepša ljetna poezija

Ljeto se bliži kraju, no more ostaje jedna od naših najvećih čežnji – o njemu sanjamo tijekom cijele godine. Bez obzira na to je li ljeto ili je zima, more znači slobodu, bezbrižnost i ljepotu života u svoj punini. Posebice kontinentalcima koji more doživljavaju kao bijeg od svakodnevnog života.

Za vas smo izdvojili nama najljepšu ljetnu poeziju, no zasigurno postoje prekrasne pjesme kojih se nismo sjetili. Pišite nam u komentare – za neke nove prilike, nova ljeta i nova uživanja u životu.

A dotad uživajte u ljepoti opjevanoga mora i cijeloga spektra osjećaja koje u pjesnicima (i svima nama) izaziva njegova blizina.

i gledam more gdje se k meni penje

i slušam more d o b r o j u t r o veli

i ono sluša mene i ja mu šapćem

o d o b r o j u t r o more kažem tiho

pa opet tiše ponovim mu pozdrav

a more sluša pa se smije

pa šuti pa se smije pa se penje

i gledam more i gledam more zlato

i gledam more gdje se k meni penje

i d o b r o j u t r o kažem m o r e z l a t o

i d o b r o j u t r o m o r e more kaže

i zagrli me more oko vrata

i more i ja i ja s morem zlatom

sjedimo skupa na žalu vrh brijega

i smijemo se i smijemo se moru

Josip Pupačić

 

Kad mi svega bude dosta

evo oči, da ću poći

k onome što dolje osta.

Ne ću činit više, bome

ono, što do sada morah,

sjesti ću pod stari orah

(sličan onom pokojnome!)

stol će prostrt bit bjelinom,

za nj ću sjesti, pa ću jesti

kruh sa sirom, ribu s vinom.

Ivan Slamnig

Sljedeći stihovi nisu ljetno bezbrižni, no sjećanje na more pomaže u borbi s crnom svakodnevicom.

Prolazim Zrinjevcem dotiče me more.

Čujem kliktaj galeba, žamor golog mnoštva.

Brod upravo pristaje uz kavanu Splendid.

To ja možda more u svom srcu nosim

i ono zove drugo more po uskim ulicama.

Nedjelja je; maestral ore opustjele pločnike

Pale se i gase svjetionici duha.

Radost nesputane misli nalazi mjesta

mrtvima i živima.

Napokon se našla zagubljena stoljeća.

Ribe izgovaraju svetu tišinu.

Pa kad i podivlja more,

ne utapa se smisao.

Nevera je očišćenje

od vječne hrvatske žalosti.

Dotiče me more i ja široko pružam

svoje grane.

Svaki korijen zatreperi

nekim srebrom lista.

Javlja se podne s tornja, plima se

diže do krovova.

Veliki smo milijunski brod

koji ne kani odustati.

Slavko Mihalić

Miroslav Antić bio je pravi morski vuk koji je more osjećao svakim udahom.

Mornari znaju: more se plavi

samo u sećanju,

samo u glavi,

samo na slici – na razglednici.

Ti misliš: more su samo lađe

i samo daleka putovanja.

More je kad čovek u sebi nađe

mudrost kako se budan sanja

i kad su dani slani i sivi.

Mudrost kako se sasvim živi.

Mornari se, u stvari, ne rađaju.

Postaju od svoje mašte najzlatnije.

Sami se od sebe sebi događaju

Svaki put čudnije… neverovatnije…

Zažmure i pogode kad da se dogode

i na kom mestu da se dogode.

Miroslav Antić (Neverovatna morska pesma, dio)

Uz ovu pjesmu zamišljamo sliku udaljavanja od mora i opraštanja s bezbrižnošću, ljubavima i nostalgijom koju nam je donijelo.

Raznesene valima i vjetrom

tu su tople ruševine ljeta

na rubu napuštenog mora

i jednog izgubljenog svijeta

Ničeg nema, ničeg nema

od tebe od mene

Ostala je samo prazna kuća

malo stvari ljetovanja našeg

na stolu novine još leže

sa nekim datumima jula

Naša ljubav sad se ruši

kao pješčana kula

Al još sam uvijek ovdje

još zagledan u more

na vratima vile

u kojoj tuga spava

a kiše su se slile

u cvjetove agava

i ljetu je kraj

Od vremena poezije i mira

ostala je samo prazna kuća

u noći okrenuta moru

sad čeka ljubavnike nove

Ničeg nema, ničeg nema

od tebe od mene, od nas

Arsen Dedić

Oliver Dragojević umjetnik je čiji se glazbeni izričaj gotovo u cijelosti može povezati s morem. Njegov je život povezan s morem te je, iako uglavnom nije autor tekstova pjesama koje je pjevao, unio dušu u stihove i pokazao nam što znači ljubav prema moru. Bilo je teško odlučiti se za samo jednu pjesmu; donosimo dvije.

Ka i uvik, gledan more

Ovu tajnu koja diše

Ovu mrižu što me vuče

U tamne dubine

Sve kroz pismu u daljine

I da oću i da smin

Ne bi moga skupit

Svu lipotu života

Niti suze ovog svita

Sve bi da da si tu

Barem jedan tren da vičnost bude

Da ti pratim trag u beskraju

Sve bi da da si tu

Ka i nekad, gledan nebo

Tražim gradove u noći

Di smo podno zvizda

Zori krali grumen sjaja,

Jutro moje, di si sad

Pismo, di li je kraj

Ovo more bez dna

Ženo razmakni sve

Sive koprene sna

Budi opet moj dom

Što sad pust je i sam

Jer sad puna je luna

Što nad morem sja…

Biagio Antonacci

Lipo mi je, lipo mi je,

Na lažini suvoj ležat,

Na osami blizu mora,

Nad pučinom tebe gledat, a – moj galebe!

Tebe gledat, s tobom letit,

Povrh svega nimat straja,

Pa prkosit svakoj buri,

I neveri ča sve vaja, a – moj galebe!

ča sve vaja, u svom bisu,

Da i more vrije, pini,

Bit gospodar, usrid svega,

Živo klicat, u visini

U visini, kada sunce,

Bes pristanka nami sije,

I da ništa na tvon nebu,

I na moru bisno nije, e – moj galebe!

Bisno nije, dokle krila,

Tebe nose, kud god želiš,

Pa neveri, oli suncu,

Ti se rugaš, i veseliš!

Na osami, blizu mora,

Dok se sunce, zemlji smije,

Slušan tebe kako klićeš,

Lipo mi je, lipo mi je,

Moj galebe!

Tomislav Zuppa

More je slobodno, za razliku od čovjeka. Čovjek bijeg od svakodnevice i moranja pronalazi u toj nepreglednoj slobodi mora.

Izvori moraju izgraditi svoj put,

a more ne mora.

Rijeke moraju imati svoj cilj,

a more ne mora.

Sunce se mora svijetu dokazivati,

a more ne mora.

Galeb se mora moru diviti,

a more ne mora.

Ribari moraju mreže bacati,

a more ne mora.

Brod mora imati kapetana,

a more ne mora.

Žene moraju čekati mornare,

a more ne mora.

Svijet mora preko pomora,

a more ne mora.

Svijet mora i što ne mora

da bi živio

Svijet mora da bi preko mora

mora vidio.

Svijet mora,

mora,

mora niz rijeku.

Od smijeha se more valja čovjeku.

Enes Kišević

Tili bi, tili bi moru

tili bi, tili bi mi

tili bi, tili bi moru

tili bi ja i ti

Moremo, moremo moru

moremo i moramo mi

moremo, moramo moru

moramo ja i ti

Opijeni morem snova

porat srice trazili smo mi

odnilo nas more, more snova

tonemo u moru jubavi

Tedi Spalato

Ovih su dana stihovi koje navodimo sljedeće prepravili Instagram, no mora se priznati da zaista nose univerzalnu istinu: život krade, more vrati.

Budan čekan zoru

Po na suvon, po u moru

topin ruke do po lakta

kažu, tako diran cili svit

ovde more uvik spasi

život krade, more vrati

vrime prođe, al stoju sati

tu san dite, to me hrani

pogled horizontu

držin dah i u momentu

roni tilo poput riba

tamo nađen mira

jer me more uvik spasi

život krade, more vrati

vrime prođe, al stoju sati

tu san dite, to me hrani

odin moru, tako često

šta se mora nije teško

sve šta vridi traje kratko

dok san dite i sve polako

dođi moru, tu kraj sika

odmori glavu, more ne pita

pa udahni i bez briga

budi dite, to ti triba

ovde more uvik spasi

život krade, more vrati

vrime prođe, al stoju sati

tu san dite

Sina Jakelić / Libar

Morski klasici II: Najljepši stihovi o ljetu i moru

fotografije: @btolic

---

A ako vam nije ni nakon ovog članka dosta poezije o moru, zaigrajte kviz: Znate li tko su autori ovih stihova o moru?