Morski klasici II: Najljepši stihovi o ljetu i moru

Da o moru sanjamo cijele godine, ustvrdile smo u članku u kojem smo pokušale okupiti najljepšu ljetnu poeziju, a vi ste nam to i potvrdili jer je, ako zanemarimo kvizove za državnu maturu, to najčitaniji članak na Kritičarijama. Budući da je najljepše godišnje doba mnogima bilo inspiracija za lijepe misli i još ljepšu poeziju, shvatile smo da imamo materijala i za nastavak tog članka.

Kao tamni duboki san
Moje more me sluti
Kao modri široki dlan
More uz mene šuti

Kad se čuje daljina zov
Moje more me mami
U toj nadi život je nov
More i ja smo sami.

Na put idem,
plovim dugo, dugo
I u beskraju tom tražim žal.
Nešto drugo

Dok me nježno nosi plavi val.
Ti me more sjetnom tješiš nadom
Da ću pronaći svoj davni dom
Ali znamo, da neću stići tamo
More moje, more
More moje.

Kao lanterna, kao dlan
U toj zelenoj tami
Ovo vrijeme odnosi nas
More i ja smo sami.

Momčilo Popadić, Pjesma moru

Tamo gdje je najzapadnija točka otoka do koje ljudska noga može, pogled je nestvaran. Toliko mora i toliko neba odjednom, razdvojeno magličastom narančastom bojom sunca koje se upravo povuklo – za tom ću slikom sigurno posezati u memoriju na zagrebačkom asfaltu.

Marina Vujčić, Stolareva kći

Umrijeti

Razbiti se
vedro kao val
vratiti se u more

Tonči Petrasov Marović

Zamisli, mogla je živjeti i umrijeti, a nikad ne vidjeti more.

Ali nije važno. Addie je sada ovdje, zdesna joj se uzdižu blijede litice, kamen stražari na rubu plaže na kojoj sjedi, skuta prostrtih po pijesku. Zuri u prostranstvo i obalu koja se pretače u vodu, a voda u nebo. Vidjela je karte, dakako, ali tinta i papir ne mogu se mjeriti s ovim. S mirisom soli, šumom valova, opojnom privlačnošću plime. S opsegom i razmjerom mora i spoznajom da negdje, iza obzora, postoji nešto više.

V. E. Schwab, Nevidljivi život Addie LaRue

Lampaju ferali, valon bure viču,
sve naše nevere snaže me i liču
i bižidu dani, žvelto ure laju,
lita porid tebe tako malo traju.

Dario Vranješ

Tonka, reci cvrčak, Tonka, reci more
Brzo nešto reci da ne bude gore.
Pogledaj, po zidu igraju se sjene
Tonka, dođi bliže, privij se uz mene.

Momčilo Popadić

Nepregledna plaža i beskrajno more. Jedna djevojčica i jedan muškarac. Crveni balon koji muškarac daje djevojčici i sreća na njezinom licu. Trčanje po pijesku s balonom u ruci i snažan smijeh muškarca koji može podići valove. Nepregledna plaža i beskrajna sreća.

Nastja Kulović, Kud si krenula

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb…
Podne je. – Kao voda tišinom razl’jeva se.
Sunčani ditiramb.

I pjeva: „Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.
Dv’je st’jene, dva obronka postaše moji boci,
A glava – gorski vrh.”

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
„Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.

… Izađi! – Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.

… Izađi – ti, koj’ niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.

… Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč.
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.

… Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi, gdje struje šumne r’jeke,
Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.

… Zemniče, ja sam pjan.
Oh, sunca, sunca, sunca.
Još led mi noge trni,
Pred očma još se crni
Odurni zimski san.”

I cvrči bez prekida, šiba teškim ritmom
Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.
Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilima
Dugačak svilen trak.
I pjeva: „Slava zemlji i suncu i talasu!
Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,
I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.
Al velju snagu novu podajte mome glasu.”

… Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,
Napete kao strune. Golema harfa sja.
Mnogo je ruku dira. – Nebesa zabrujaše,
I sluša zemlja sva.
Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,
Al čujem velje srce, gdje kuca sred dubine:
Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima
Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.

… Zemniče, čuješ poj?
Šumi ko srebrn-more,
Zuji ko pčelâ roj.
I pjeva: „Sv’jet je lijep, a život dar je s neba,
Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.
Pa gutaj vatru moju i siši ml’jeko moje,
I bit ćeš sveđer mlad.

… Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!

… Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan.”

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb.
Podne je. – Kao voda tišinom razl’jeva se
Sunčani ditiramb.

Vladimir Nazor, Cvrčak

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća, miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

Antun Gustav Matoš, Notturno

Letjeti, plivati, skoro je isto.

Ivica Prtenjača, Plivač

Čim je izašao na balkon, Kostas je u vjetru osjetio davno zaboravljen miris. Miris jasmina, bora, suncem opržena kamena. Miris koji je smatrao davno zakopanim u labirintu sjećanja. Ljudski um krajnje je neobično mjesto, dom i izgnanstvo u isti mah. Kako može pamtiti nešto tako neuhvatljivo i neopipljivo kao što je miris, a sposoban je izbrisati konkretne dijelove prošlosti, gromadu po gromadu?

Elif Shafak, Otok nestalih stabala

Nisam ulazila u more. Ne zato što je još vjetrovito pa valovi divljaju, nego zato što mi treba vremena da se naviknem na ovoliko ljepote. Činilo mi se da ću se, ako se još i okupam, predozirati.

Marina Vujčić, Stolareva kći

s ruševina
ocijeđeno more
ispunja pjenom
ravninu žala

Andriana Škunca, Otok, zrcalo riječi

Na put ćeš poći i mnogo toga
sobom ćeš ponijet iz srca moga.
I stat će vrijeme i blijedit zora,
ostat će samo tišina mora.

Na put ćeš poći i vidjet luke,
nekom ćeš drugom pružiti ruke,
a nikog neće bit kraj tvog dvora,
samo ta pusta tišina mora.

Dani će rasut snove što žive
sa tvojom pjesmom i pjesmom rive.
Usnut će mjesec u krošnji bora,
na tebe sjećat tišina mora.

Tihe će noći na nas se sliti,
a tebe neće u njima biti.
Ostat će samo što ostat mora:
taj gluhi spokoj, tišina mora.
A iza tebe ko vječnost spora
dane će osut tišina mora.

Sa nešto sjete i sitnih bora
ostat će samo što ostat mora…
A iza tebe ko vječnost spora
ostat će samo tišina mora.
Jakša Fiamengo, Tišina mora


Sličan sadržaj:

„Svaki list postaje cvijet“: Ovo su najljepši stihovi o jeseni

„Plešu, svuda plešu prve pahulje”: Ovo su najljepši stihovi o zimi

„Preda mnom je sto i osamdeset sunčanih dana“: Najljepši zapisi i stihovi o proljeću

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s