„Spremište Trešnjevka” i „U malu je uša đava”: Dvije knjige vraćaju nas u prošlost, ali na različite načine

U posljednja dva tjedna – a sasvim je slučajno ispalo tako – zahvaljujući literaturi vratila sam se u osamdesete. Zapravo, bolje je reći otputovala sam u osamdesete jer tada još nisam ni bila rođena. Čitala sam knjige Spremište Trešnjevka Tomislava Šovagovića i U malu je uša đava Tisje Kljaković Braić i obje su me oduševile. Prva opisom ljubavi prema ulicama kojima svaki dan koračam, a druga toplim obiteljskim anegdotama s ulica sunčanog Splita. Ove dvije zbirke priča jako su slične, no, s druge strane, posve različite, a upravo zato odlučila sam u jednom tekstu napisati ponešto o svakoj od njih te i vas (pokušati) uvjeriti da im date svoju pažnju ako već niste.

Šovagović nas vodi u nostalgičnu šetnju zagrebačkim uli(či)cama

Dosad se pokazalo, postoje dvije vrste ljudi u Zagrebu: oni koji su prema Trešnjevci posve ravnodušni i oni koji su u nju beznadno zaljubljeni. Ja definitivno spadam u drugu skupinu pa sam jedva dočekala dočepati se Šovagovićeva Spremišta Trešnjevka kad je knjiga objavljena.

Autor nas u zbirci vodi u šetnju po Trešnjevci 80-ih (ali posjećujemo i druge dijelove grada). Oni koji su to doba doživjeli, sigurno će ispred šetnje dodati pridjev „nostalgičnu”, ja ću dodati pridjev „zanimljivu”. Jarun se gradi, sve se licka za Univerzijadu, Cibona na čelu s Petrovićem dominira košarkom, a zagrebačka Remiza, u središtu s Namom, dominira životima ljudi. U to doba devetogodišnji Šibenčanin doseljava se s obitelji na Jarun.

Osjeća li tko jedinstven trenutak potpune tišine, dok dežurni dispečer vadi džepni blok i kemijsku olovku, provjeravajući valjanost radioveze, srčući nultu noćnu kavu, gorku, bez šećera, jaku poput usnuloga grada, ali slabu razbuditi umorno biće koje ne može povjerovati u početak radnoga tjedna….

Tada, u onom udahu drvenih pora starog okretišta, i izdisaju napukloga betona na upravnoj zgradi, slučajni prolaznik može vidjeti: lubav prema Ljubljanici odvija se dok pošten svijet spava, jer kad se probudi, kreću rituali i običaji, laktarenja i podbadanja, stvari koje s ljubavlju nemaju ništa zajedničkoga.

Poput serije Crno-bijeli svijet, Šovagović je u svojoj knjizi sjajno uhvatio i dočarao atmosferu tih godina. Dok dječaci igraju nogomet ili pucaju iz zračnice, čitatelj je s njima, s obitelji Šovagović doživljava prvu vožnju liftom, a kroz dječje oči nogometne utakmice na Maksimiru i Nove Fosile, vožnje tamvajima u kojima kondukteri štambiljaju karte i natjecanja iz tehničke kulture, bendove, Eurosonge i satove hrvatskog. Upravo je u tome najveća vrijednost ove knjige – ostat će nam kao vjerna zabilješka o lijepom razdoblju kojeg se mnogi od nas i ne sjećaju.

Ipak, ne bi me čudilo da nam se – čak i nama koji smo rođeni nekoliko godina nakon vremena u kojem je autor prekinuo radnju – u šetnji uz potok Črnomerec ili do jezera Jarun u glavi odvrti slika Trešnjevke kakva je bila nekad, zahvaljujući vjernim Šovagovićevim opisima.

Tisja nas upoznaje sa svojom obitelji i splitskom radošću

Da ćemo se uz Tisjina djela smijati do suza, svima je već jasno pa ništa manje ne očekujemo kad posegnemo za knjigama karikatura Oni ili Oni 2. Drugačije neće biti ni s pisanim djelima, potvrdila je svojim prvijencem U malu je uša đava, u kojem također ne nedostaje autoričinih karikatura.

U knjizi kroz priče opisuje svoje djetinjstvo u Splitu osamdesetih, veseloj sredini prepunoj ludorija. Piše tako o skrivanju u kiosku, o kartanju u Hajduku, o zanimljvim i (malo manje) simpatičnim susjedima, prvim odlascima u vrtić, neuspjelom ljetovanju na Braču, borbama s matematikom, prvom (pa i drugom) automobilu… No ponajviše piše o bakinoj i djedovoj ljubavi kojom je bilo ogrnuto njezino djetinjstvo.

Ovo je knjiga uspomena koje se prepričavaju nediljon posli ručka, kad smo svi dobre volje. I svaki nan je put jednako smišno…

Tako oni kojih više nema još uvik među nama žive.

Neke su stvari polako izlazile iz repertoara, pa je bija zadnji čas… ili zapisat ili da se zaborave. I ja zapisala….

Kao i Šovagovićeve, Tisjine su priče jako realne, začas nas ponesu u to davno doba i čini nam se da sve proživljavamo skupa s djevojčicom. No, dok se on usredotočio na opisivanje grada, prijateljstava, svog slavnog strica Fabijana i njegove obitelji, tek se, koliko je neizbježno, dotičući obiteljskih odnosa, u Tisjinoj knjizi to sve neodvojivo je od bake i djeda koji su bili glavni likovi njezina djetinjstva. Ona se nije previše družila s prijateljima, ali se zato družila s djedovim kompanjonima odlazeći s njim u Hajduk, nije voljela ići u vrtić i socijalizirati se, radije je popodneva provodila s bakom…

Šovagović je napisao priču o gradu, a Tisja o obitelji. U njoj se nećete zaljubiti u Marjan, prekrasne plaže ili staru povijesnu jezgru grada, ali zaljubit ćete se u splitsko stanje uma i toplinu koja je pratila odrastanje ove djevojčice na svakom njezinom koraku. Također, uz nju ćete se zaljubiti u pisanje Tisje Kljaković Braić i nadati se da će nam uskoro podariti i drugo djelo u kojem ćemo svi skupa moći uživati. Barem je meni tako bilo.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s