Branko Matijašević: „Knjiga se uporno želi prikazati kao medij koji nije za svakoga“

Ime Branka Matijaševića jedno je od imena poznatih svim ljubiteljima domaće književnosti i poznavateljima hrvatskog izdavaštva. Ovaj urednik i strastveni čitatelj već se godinama bavi knjigama, neovisno o tome bira li naslove za objavu ili knjige preporučuje. Poznat je i kao guru za kulturu, a na njegove ste recenzije i preporuke sigurno naišli u domaćim lifestyle medijima. S Brankom smo razgovarale o njegovu književnom ukusu i odabirima, poslu kojim se bavi te je na kraju i našim čitateljima preporučio nekoliko naslova.

Pri preporučivanju knjiga čitateljima vrlo je teško – ako uzmemo u obzir da među njima ima ljubitelja različitih žanrova i tema – zadovoljiti sve ukuse. Branko tome doskače tako što, kaže, preporučuje knjige za koje misli da imaju potencijal svidjeti se široj publici, one koje bi trebale postati hitovi. Ne zanemaruje pritom ni visoku književnost, no smatra da je bitnije da ljudi čitaju što više – i pritom u čitanju uživaju – nego da čitaju nešto što im se ne sviđa samo jer se radi o djelima koja su nametnuta kao ona koja bismo svi trebali pročitati.

– Važno mi je, a to se unaprijed dogovorim s portalima, da se piše o komercijalnim naslovima. Suprotno od intuitivne logike, u važnim su medijima zastupljene knjige koje se slabo čitaju, umjesto onih koje bi preporuka približila čitateljima te bi ih uistinu i pročitali. Što se zbiva? Brojni su izdavači preuzeli lijenu i neodgovornu strategiju objavljivanja naslova koji su „kvalitetni“ i „dobitnici nagrada“, a to većim dijelom financiraju putem otkupa i dotacija Ministarstva. Time nimalo ne obraćaju pozornost žele li čitatelji uopće čitati ta djela. Naravno, njihov argument jest da čitatelje treba „obrazovati“, a oni se nude kao relevantna institucija. Moje je mišljenje bilo, i ostalo, da je za kulturu najvažnije da što više ljudi čita te da se knjige biraju bez opterećenja hoćemo li ispasti glupi ili slično, a što se potiče od strane parazitskih izdavača. Ovo je izrazito kontroverzna konstatacija, ali iza nje stojim jer mi je iskustvo pokazalo da je ispravna.

Što se tiče mog ukusa u preporukama, stavljam ga na stranu jer mi ne pada na pamet govoriti ljudima što ja mislim da je najbolje za njih. Iz toga slijedi da preporučujem knjige koje imaju potencijal za širu publiku, knjige koje bi mogle (i trebale) postati hitovi. Svakako ne izbjegavam ono što se naziva visokom književnošću, ali nikako mi to nije fokus. Najčešće preporuke objavljujem u lifestyle rubrikama medija jer želim da ljudi posegnu za knjigom u što većem broju – i da istinski uživaju u čitanju.

A njegov je ukus – od kojeg se u preporukama pokušava odmaknuti – kaže nam, vrlo različit i mijenja se, kao uostalom i kod većine nas, s godinama.

– Budući da radim kao urednik za izdavačku kuću Koncept, najviše čitam naše naslove. Upravo sam pročitao Knjižaru na obali autorice Jenny Colgan i moram priznati da sam, kao muškarac koji nije ciljana publika, oduševljen. Jenny doista umije ispričati zanimljivu, tečnu, emocionalnu i modernu priču. Njezine junakinje (i junaci) često su žene koje su na prekretnici te započinju novim životom koji je potpuno različit od svega prije; hrabre su, snalažljive, ali itekako ranjive. Inače, omiljenih autora nemam jer čitam sve i svašta a ukus mi se mijenja kroz vrijeme te uvijek čitam ono što me privlači u tom trenutku. Knjiga mi je primarni oblik upijanja umjetničkog i intelektualnog sadržaja, a znatiželjan sam i želim čitati o svemu.

Branko je, kao urednik Koncepta, zadužen za odabir knjiga koje će izdavač objaviti, a nama se to čini kao izrazito težak zadatak kad imamo na umu svu produkciju na svjetskoj razini. Otkrio nam je da mu je vlastiti ukus čak možda najteže suzbiti u toj situaciji, no, kako kaže, taj proces sastoji se od suradnje.

– Sam proces nije ni meni skroz jasan. Trudim se pronaći štivo koje bi ljudima moglo biti zanimljivo. Tu je najteže suzbiti svoj vlastiti ukus te razmišljati o čitateljima, a ne o sebi. Tako, čini mi se, postupaju i autori koji žele da se njihove knjige čitaju. To je jedan proces suradnje, a ne kompromisa te podržava načelo da svi trebaju pobijediti.

Za mlade je autore, koji se tek trebaju probiti i objaviti svoj prvijenac, najvažnije da budu profesionalni i spremni na kompromis, savjetuje Branko.

– Možda je bitno da budu profesionalni, ali to je teško naučiti u našoj sredini. Također, ne bi se trebalo previše vezati za svoje djelo – još jedan savjet koji neće biti prihvaćen.

Osim što se bavi biranjem knjiga za objavu, ovaj se svestrani knjigoljubac bavi i  plasiranjem noviteta publici, a nas je zanimalo koji je segment promocije najvažniji. Kako nam je otkrio, najvažnija je sinergija nekoliko različitih kanala.

– Na ovo pitanje morat će vam jasnije odgovoriti netko s više znanja i kapaciteta. Isto kao u svemu, plasiranje proizvoda (knjige) na tržište je misteriozan proces. Ono što je bitno i, vjerujem, svima jasno, jest da nijedan kanal promocije nije dovoljan sam za sebe. Portali, tiskani mediji, blogeri, društvene mreže, ako može radio i televizija – sve je dobrodošlo.

Kad smo već dobile priliku porazgovarati s vrsnim poznavateljem (hrvatske) književne scene, morale smo se dotaknuti i vječnog pitanja – koliko Hrvati čitaju. Iako su istraživanja na koja smo naišle poražavajuća, Branko tvrdi da im ne treba vjerovati te da se zapravo čita – jako puno.

– Istraživanja su i u znanosti opterećena početnim pretpostavkama istraživača, a još više u kulturi gdje nema jasnog kriterija. Zatim, rade se po narudžbi skupina koje imaju vlastite interese te pokušavaju potvrditi svoj argument. Moje je mišljenje da se čita dosta, ali da poticanje „kulture“ koje vidimo ne vodi većem nego manjem čitanju. Razlog tomu je što se knjiga uporno želi prikazati kao medij koji nije za svakoga, nego samo one pametnije. To je, naravno, velika zabluda i predrasuda te radi više štete nego koristi. Najbolje bi bilo da se kulturne rubrike smanje na minimum jer ovako samo odbijaju potencijalne čitatelje koji nikako ne žele postati kao kritičari knjiga u novinama; samo žele konzumirati sadržaj koji je njima zanimljiv bez nametanja tuđeg ukusa.

Količina pročitanih knjiga povećala se – vidimo to i na vlastitom primjeru – u posljednjih nekoliko mjeseci, kad smo bili prisiljeni ostati kod kuće i zabaviti se u vlastita četiri zida. Međutim, iako se povećala količina pročitanih knjiga, smanjila se količina prodanih knjiga te se očekuju gubici od gotovo 50 milijuna kuna. Doskočiti se krizi u kojoj se našlo izdavaštvo, smatra naš sugovornik, može samo objavljivanjem knjiga koje ljudi žele čitati.

– Jedini lijek koji mi pada na pamet jest objavljivanje knjiga koje čitatelji žele pročitati. No to se, zasad, ne događa u mjeri koja bi mogla promijeniti trend. Ova kriza je vrlo neobična jer ne znamo kako će se virus, a s njim i tržište dalje ponašati pa je teško donositi zaključke unaprijed; previše je nepoznanica u igri. U jedno sam siguran: državni poticaji kulturi će stvari samo dodatno unazaditi.

I na koncu, razgovor s Brankom završavamo njegovim preporukama naslova za ljetno čitanje.

Preporučio bih sljedeće naslove: Priča o jednoj obitelji autorice Rose Ventrelle, Kako manje misliti Francuskinje Christel Petitcollin te Mala knjiga stoicizma Jonasa Salzbergera. Prvi će naslov biti zanimljiv ljubiteljima obiteljskih saga i romana Elene Ferrante. Drugi je za one koji beskonačno analiziraju, a Stoici su za svakoga jer živimo u vremenu nesigurnosti pa malo mudrosti ne može odmoći.