„Hotel Zagorje” – roman u kojem je „odrastanje upisano u čekanje”

|Autorica: Ivana Bodrožić Simić

|NaslovHotel Zagorje

|Izdavač: Profil

|Godina izdanja: 2010.

Svi su prijatelji koje imam u mom životu novi jer ne stignu postati stari – jedna je od rečenica kojima tinejdžerica Ivana možda i najbritkije dočarava utjecaj ratne traume i posljedica rata na vlastiti život te jedna od onih koje će vam nakon čitanja Hotela Zagorje sigurno ostati u sjećanju. Nedavno je na daske Gavelle postavljena istoimena predstava koja nas je potaknula da iz naftalina izvučemo nagrađivani roman Ivane Bodrožić koji je od 2010. godine neizostavno štivo ratne proze.

Glavni je lik ovog autobiografskog romana djevojčica Ivana koja je ujedno pripovjedačica i fokalizatorica, s obzirom na to da radnju pratimo iz njezine perspektive. Kad se upoznajemo s Ivanom, ona je devetogodišnjakinja koja netom prije rata odlazi iz Vukovara na more, a na stranicama Hotela Zagorje, kao i na hodnicima Političke škole ona odrasta. Roman je koncipiran kao dnevnički zapis s epistolarnim elementima, a o povijesnim zbivanjima doznajemo onoliko koliko o njima zna djevojčica, s tim da mi, zahvaljujući vlastitom znanju o Domovinskom ratu i razdoblju neposredno nakon njega, događaje o kojima ona pripovijeda možemo smjestiti u širi kontekst i pridati im stvarno značenje.

IMG_20200318_104554

Stilska raznovrsnost romana ponekad nam otežava razlučivanje radi li se još uvijek o perspektivi devetogodišnjakinje čije pripovijedanje ima sva obilježja infantilnog pripovjedača (infantilan – djetinjast, nezreo) ili se radi o već odrasloj ženi koja se prisjeća događaja. Razlučivanje otežava i izmjena glagolskih vremena: na početku zbog upotrebe prezenta imamo osjećaj da se skupa s Ivanom opraštamo od roditelja na vukovarskom kolodvoru, dok se kasnije gubi osjećaj istovremenosti te se stječe dojam da se i sama pripovjedačica prisjeća zbivanja.

Dvojbu o tome radi li se o djevojčici ili odrasloj ženi koja pripovijeda po sjećanju pojačavaju i kritike društva i vremena u kojem se radnja odvija. Prvenstveno se to odnosi na kritike Zagrepčana, ali i Zagoraca (Pajceka i Pajcekica), i pogotovo na kritiziranje djece u zagrebačkoj gimnaziji u koju kreće Ivana, koja se ponašaju elitistički po uzoru na roditelje i spram kojih naša pripovjedačica osjeća drugost. Kritika institucija i vladajućih vidljiva je i u epistolarnim umecima, odnosno pismima koja majka i brat šalju nadležnima u bezbrojnim i neprestanim pokušajima da se izbore za krov nad glavom i ono što im pripada. Ovim se umecima pojačava dokumentarnost djela, kao i njegova autobiogtafičnost.

Grad je bio lijep i potpuno neosjetljiv. Nije nas trebao, jer Zagrepčana je bilo dovoljno, a činilo se da je biti Zagrepčaninom stvar prestiža. Rijetko bismo sjedali u tramvaju, pogotovo ispočetka, nikad se nismo zaustavljali u gradskim parkovima da radimo ono što ljudi tamo već rade. Nikada nismo išli u kino ili kazalište, lutali nepoznatim ulicama ili otkrivali lijepa mjesta. Jednostavno, nismo zato bili tu. Prebacili smo se i na slanac, ali uvijek je ispao takav neki otegnuti da bismo ga u pekari rijetko dobili bez laganog podsmijeha. Kao da se radilo o nečemu stvarno važnom, a ne običnom gnjecavom pecivu. Ali recite to kak se šika. Jedino su nam bili poznati mali, zadimljeni kafići na autobusnim okretištima jer je bus vozio samo četiri puta dnevno pa je zimi negdje trebalo čekati.

2

Radnja je romana linearna sa skokovima u budućnost i prošlost, dok se jezik i stil mijenjaju s odrastanjem pripovjedačice. Budući da infantilni tekstovi oponašaju obilježja dječjeg govora i mišljenja, ta obilježja nalazimo u prvom dijelu romana, a očituju se u kršenju gramatičkih pravila, neobičnim tvorbama riječi, izostanku uzročno-posljedičnih obrazloženja i škrtom opisivanju. Kako djevojčica odrasta, rečenice postaju složenije, a stil poetičniji i kićeniji.

Davši glas djevojčici pogođenoj ratnim zbivanjima, Ivana Bodrožić Simić dočarala je surovost Domovinskog rata i svakodnevice ljudi koji su u njemu izgubili domove i bližnje na potpuno nov način. U romanu se susrećemo s velikim brojem živopisnih likova, a zajednička im je samo trauma – koja je na svakoga djelovala drukčije. Možda je i najsurovije opisano čekanje – vijesti o ocu, stana, novog doma – i zarobljenost ljudi u vremenu i na mjestu na kojem ne žele biti dok onima koji bi im mogli pomoći nisu prioritet.

U takvom okruženju i suočena s predrasudama – dok poneke i sama kreira – djevojčica odrasta bez očinske figure, uz brata koji ju ne razumije i majku koja je zarobljena između sadašnjosti i prošlosti. Na koncu njihovom čekanju dolazi kraj, toliko željeni stan dobivaju, ali trauma je ono što ostaje zauvijek s njima, neovisno o tome gdje se nalaze. No na posljednjim stranicama romana nagovještava se da je možda baš to ono što ih čini jačima.

Naslovna fotografija: Zdanje Političke škole u Kumrovcu, autor: Boris Kovačev / CROPIX

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s