Ena Katarina Haler: Interpretacija djela je osobna stvar i nešto na što svatko ima pravo

Ena Katarina Haler mlada je autorica čiji se roman Nadohvat krajem 2019. smjestio na police knjižara, a ovih je dana postala i polufinalistica Tportalove nagrade za roman godine.

Osječanka koja studira na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu osvojila nas je svojim prekrasnim rečenicama, opsežnim romanom i kompleksnom tematikom kojom se bavi – a naš osvrt na djelo pročitajte ovdje. Ovoga puta, u seriji intervjua radnoga naziva Pisci u karanteni, možete upoznati nju – njezine stavove o romanu, pisanju i kritikama, kao i poneki savjet za mlade pisce u usponu.

Glavna junakinja njezina romana inspirirana je stvarnom osobom – bakom Katarinom te događajima koje je prošla u mladosti. Književnost i život isprepliću se češće nego što smo toga svjesni, stoga je ovo bila jedinstvena prilika saznati što o tome ima za reći sama spisateljica. Zanimalo nas je u kolikoj je mjeri Katarina zapravo Ena Katarina i je li se ta povezanost produbila pisanjem.

– Da, inspiracija je bila moja baka, točnije jedno razdoblje njezinog života o kojem mi je puno pričala dok sam bila mala i koje mi je ostalo nedorečeno njezinom smrti. No junakinja je u prvom redu upravo to, literarni lik; ima tu bake, onakve kakva bi po nekoj mojoj pretpostavki bila u svom djetinjstvu, mladosti… Neizbježno je da ima i mene, ipak je knjiga nastajala kroz veći dio mog odrastanja, općenito mislim da je nemoguće ne upisati se barem u nekoj mjeri u tekst, no nisam pisala izravno iz ispovjedne pozicije. U nekim stvarima nalazim sličnosti s Katarinom, u nekima se razilazimo. S vremenom je postala kombinacija stvarne bake Katarine, mene i fikcije, više mi je postala kroz toliko godina kao zamišljena najbolja prijateljica. – tvrdi Ena Katarina.

Jako je teško pustiti svoje djelo u javnost, posebice kada je ono povezano s obiteljskom poviješću. Stoga vjerujemo da često nije lako slušati druge dok govore o tvom djelu – ali i čitati osvrte i kritike o njemu. Na pitanje je li istina da djelo nakon objave više ne pripada piscu u smislu interpretacije te koliko se interpretacije čitatelja razlikuju od onoga što je pisanjem htjela prenijeti, Ena Katarina odgovara da je na prve reakcije prijatelja i obitelji bila poprilično osjetljiva, ali da je s vremenom prestala komentare doživljavati osobno.

– Drago mi je, naravno, čuti kritike i mišljenja, bilo od strane prijatelja/poznanika/kolega ili struke, no stvarno ne mogu reći da patim od reakcija.

Interpretacija svakog djela je uvijek osobna stvar i nešto na što svatko ima pravo. Koliko su reakcije došle do mene, mislim da je većina onih koji su pročitali knjigu interpretirala priču na jednak ili sličan način kao i ja. Što se tiče onih koji su nešto krivo pohvatali, ne mogu to zamjeriti i sigurna sam da ne postoji ijedno djelo koje nije od strane nekoga bilo krivo tumačeno. Jedini je potencijalni problem kada se na temelju nečijeg ne sasvim točnog tumačenja stvori možda modificirana ili više usmjerena slika o knjizi među onima koji je nisu pročitali, pa zbog toga možda i neće. No dok ima onih koji čitaju i kojima priča nešto znači, drugo je manje važno.

Processed with VSCO with hb2 preset
Nadohvat

Mladim se piscima često jako teško probiti, zaslužiti povjerenje nakladnika te naposljetku otisnuti vlastito djelo, zato nas je zanimalo kakvo je Enino iskustvo o tome koji je sljedeći korak za mladog i neafirmiranog autora nakon što dovrši tekst.

– Prvi korak nakon dovršavanja nekog rukopisa (ili još bolje, u nekoj fazi kada rukopis postaje cjelovit i zaokružen, a nije sasvim dovršen) svakako bi bio dati ga nekome, tražiti mišljenje i savjet. Realno je da mladi autori imaju nedostatak iskustva, i uz sav potencijalni talent i rad na tekstu, potrebno je dopustiti pristup nekome sa strane, tko će ga moći pročitati objektivno (nije loše dati ga nekome od prijatelja/obitelji, ali prvenstveno mislim na nekog tko se bavi literaturom, bilo pisanjem, uređivanjem, prevođenjem…). Rekla bih da je zapravo najvažnije napraviti taj osobni odmak – barem pokušati ne doživljavati tekst kao dio sebe (pa i svaku kritiku i promjenu kao osobnu), već si dopustiti rad na njemu. I onda još puno rada i rada. Naravno, na autoru je što će i u kojoj mjeri usvojiti od nečijih tuđih viđenja, no bitno je da ona postoje. Meni se osobno u dosta momenata dogodilo da mi je netko komentarom na jednu sitnicu ukazao na puno više toga što bi moglo biti bolje u tekstu, i zaista mi je bilo potrebno udaljiti se i pustiti priču malo na miru. I nakon puno prepravljanja, dopisivanja, brisanja itd., ponovno dati tekst nekome. Sada s malo više samopouzdanja 🙂

Je li prozni pisac ujedno i pjesnik? Ili obrnuto; ako znate s riječima, imate li u sebi potencijal za sve književne vrste i žanrove? Ena Katarina otkrila nam je da u njoj zapravo čuči dramska spisateljica.

– Poezija mi je oduvijek bila strana, volim ju čitati, no ja sam po prirodi, čini se, epski tip i ne znam sažimati u kratke forme; pokušala sam pisati kratke priče, no isto mi je bilo pomalo tjeskobno. Voljela bih se izvježbati, barem na neku dužinu novele, previše je priča koje bih napisala da svaku razvučem na 400 strana. A zapravo mislim da ću biti sama sebi ostvarena tek s nekom dramskom formom. Jedna od dražih uspomena iz djetinjstva su mi subote u dječjem kazalištu, mislim da toj tradiciji dugujem puno sebe, svakako i ovaj literarni dio. Filmovi su mi vjerojatno najdraža stvar na svijetu, tako da će se jednom u životu sigurno dogoditi i neki dramski tekst, barem meni iz gušta.

Na pitanje kako doživljava izolaciju i je li ju trenutna situacija potaknula da se više bavi pisanjem, Ena Katarina odgovorila je da ne doživljava pretjerano izolaciju, a razlog je sasvim jasan – svestranost joj rijetko dopušta da bude besposlena.

– Kao i većina, radim od doma, a iza toga imam neku svoju malu rutinu gdje vozim bicikl koji sat, malo čitam, pogledam uglavnom jedan film navečer. Drago mi je jedino što imam više vremena za svoju drugu ljubav, pa se tako skoro svaki dan pomalo uhvatim šivanja. Naučila sam od mame, kako samu vještinu, tako i taj odnos prema odjeći, gdje bih uvijek prije nešto prepravila nego kupila. Tako da sam u izolaciji od 9 do 5 arhitektica, a iza toga manje-više kućanica. Imam neke ideje, više nego planove, za iduću priču, ali trenutno ne pišem. Zapišem si često neke sitnice i misli, ali usmjeravam se više na ovaj drugi kraj, čitam, gledam filmove, želim malo učiti od drugih dok imam više vremena za to.

Ena Katarina Haler_karantena

Naravno, uvijek je zanimljivo znati što pisci zapravo čitaju pa smo za kraj ugodnoga razgovora i Enu Katarinu zamolile za preporuke.

– Trenutno čitam Plemeniti gospodin u Moskvi Amora Towlesa i Hemingwayeve kratke priče, njih uzmem s vremena na vrijeme, volim da mi je on tu negdje. Obojica imaju preporuku.

Naslovna fotografija: Juraj Močilac

2 thoughts on “Ena Katarina Haler: Interpretacija djela je osobna stvar i nešto na što svatko ima pravo

Odgovori na readinglist002 Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s