Marina Vujčić: „Bila je neka vrsta olakšanja da će se razotkriti moje ‘pravo lice’, da se više neću morati objašnjavati drugima“

Svi koji prate naše platforme znaju da bismo sa zajednicom koja se oko njih okuplja mogli osnovati klub obožavatelja djela Marine Vujčić. Nakon oduševljenja njezinim dnevničkim zapisima Stolareva kći odlučila sam da je vrijeme da pregrizem i usudim joj se javiti sa svim pitanjima koja su mi se nakon čitanja dnevnika vrzmala mislima.

Stolareva kći sadržava zapise koji su nastajali od 2012. do 2019. godine. Fragmente je prvo objavila na Ajfelovu mostu Miljenka Jergovića, a u jednom sam intervjuu pročitala ju je upravo on prvi potaknuo na objavu dnevničkih zapisa te da o tome ranije sama nije razmišljala. Jedan zapis iz ove knjige čak autoreferencijalno kaže da je mnogo lakše pisati nešto što ne ide u objavu. Zato sam Marinu Vujčić, nevjerojatnu ženu i umjetnicu, odlučila upitati kakvo je iskustvo, unatoč činjenici da s objavljivanjem vlastitih tekstova ima već mnogo iskustva, bilo objava dnevnika.

Danas mi je stvarno drago da sam u jednom od tih starih zapisa napisala kako je najlakše pisati nešto što nikad neće biti knjiga – jer imam i „dokaz“ da je dnevnik pisan bez te namjere. Slučaj je htio da nekoliko kartica dnevnika završi na Trećem programu Hrvatskog radija, kod urednice Irene Matijašević koja je tražila da joj pošaljem nešto od neobjavljene proze, a onda je Miljenko Jergović čuo te zapise slušajući Treći program u vožnji. Njegova reakcija navela me da počnem razmišljati o objavljivanju, ali još mi je nekoliko godina trebalo da povjerujem kako to ima smisla. Dakle jesam, dvojila sam o objavi. Ne zato što sam se bojala te vrste razotkrivanja, nego zato što sam vjerovala kako moj život nije „tema“ i nije nešto što bi čitatelje zanimalo.

A je li dvojila pri objavi tekstova koji su intimni na jednoj sasvim drugoj razini?

Pri objavljivanju sam se osjećala puno drukčije nego kad objavljujem fikciju. Možda će zvučati čudno, ali ovo je bilo puno lakše. Kad objavim fikciju, uvijek je prisutna trema hoće li čitatelji povjerovati u svijet i junake koje sam izmislila, a ovdje ništa nije izmišljeno pa te bojazni nije bilo. Čak mi je bila i neka vrsta olakšanja da će se razotkriti moje „pravo lice“, da se nakon tog dnevnika neću morati objašnjavati drugima. I neki bliski prijatelji su mi priznali da ih je dnevnik iznenadio, da me zahvaljujući njemu danas puno bolje poznaju.

Urednički glas u meni nije mogao odoljeti a da ne pronjuška jesu li objavljeni svi zapisi koji su u tom razdoblju nastali i, ako nisu, po kojim su kriterijima neki izostavljeni – uz vječno pitanje: postoje li neke teme koje je bilo teže podijeliti u odnosu na druge.

Izostavila sam neke zapise za koje sam mislila da nisu dovoljno dobri. To je bio jedini kriterij izostavljanja. Stvar je u tome da u najtežim razdobljima ne pišem dnevnik, nego fikciju pa mnogi bolni, intimni i previše osobni trenuci nisu ni zabilježeni. Sve je to pisano u samotnim trenucima, ali u onima u kojima sam u toj samoći uglavnom uživala. Mjestimično ima tuge povezane s bliskim osobama kojih više nema, a to nije tuga koju bih prešutjela. I sam naslov knjige je posveta mome ocu, a mnogi takvi zapisi daju na važnosti osobama koje sam izgubila i kojih se želim sjećati naglas.

Dnevnici su zaista fascinantna štiva, a često, osim što bilježe osobna previranja, mogu postati i dokument jednoga doba i šireg društvenog konteksta. Uvijek mi, kada čitam djela ove vrste, na um padnu predavanja profesora Nemeca i njegove simpatične priče o fenomenu naknadne pameti u Krležinim zapisima. Krleža je imao potrebu zadirati u svoje ranije dnevničke unose u pomalo likujućem, proročanskom smislu, stoga sam morala priupitati i je li se u nekom trenutku i Marini Vujčić javio sličan poriv te u kolikoj su se mjeri zapisi uređivali prije objave knjige.

Naknadno uređivanje zapisa bilo je minimalno. Gotovo ga nije ni bilo. Kako su zapisi nastajali malo manje od cijelog desetljeća, neki od njih su mi godinama poslije djelovali naivno, neki pretenciozno – ali nisam ih se odrekla jer su dio mog sazrijevanja i kao spisateljice i kao osobe pa mi se činilo najpoštenijim ostaviti ih takvima. Vjerujem kako bi im naknadna pamet oduzela autentičnost. Prvi zapis iz knjige nastao je 2012. Tad sam imala objavljen jedan roman i još uvijek sam svoje pisanje doživljavala vrlo sramežljivo, kao pokušaj. Danas mi je to dirljivo i drago mi je da postoji pisani trag te nesigurnosti i skromnosti. Moj dnevnik dokazuje da je postojalo dugo razdoblje kad sam se jedino tamo usuđivala smatrati piscem – na mjestu koje nikome nije bilo dostupno. Da sam Krleža, možda bi mi se javio taj poriv proročanskog likovanja koji mi daje za pravo naknadnu pamet uvrštavati u prethodnu pamet – ali, budimo realni, nisam Krleža i nikad neću biti.

Na pitanje je li na ovu knjigu dobila komentare poznanika i na koji su se način oni postavili prema tekstu – odgovara da je za nju dobila više komentara poznanika i prijatelja nego na bilo koju prijašnju, što ju je iznenadilo, razgalilo i ganulo.

I meni je uvijek zanimljivo otkriti nevidljivo u ljudima, ali nisam baš računala da će moje nevidljivo tako dirnuti i iznenaditi ljude koji me poznaju. Znalo mi je biti neugodno koliko su me hvalili. Nisam poslije s njima razgovarala o temama iz knjige, ali lijepo je s bliskim ljudima šutjeti o stvarima koje se podrazumijevaju.

Ono što se nakon oduševljenja ovom knjigom, u maniri nestrpljive čitateljice, nameće samo od sebe jest pitanje piše li dnevnik i dalje; a ako piše, ima li sada povratka ili pri pisanju dnevnika pomnije bira riječi razmišljajući o potencijalnoj objavi teksta.

Pišem dnevnik rijetko, ali i iz Stolareve kćeri se vidi koliko ga rijetko pišem. I dalje ga pišem kao nešto što neće biti objavljeno jer zbilja ne mislim da je moj novi dnevnik nešto što se čeka. Kad bi se i čekao, bilo bi to dugo čekanje. Ima mi smisla pisati dnevnik jedino onako kako sam pisala ovaj – bez primisli o potencijalnoj budućoj knjizi.

Ali zanimljivo je da ovih dana čitam svoje stare, rukom pisane dnevnike iz vremena Domovinskog rata. Rat u Ukrajini naveo me da se prisjetim da sam pisala dnevnik ranih devedesetih pa sam potražila te bilježnice jer me činjenica da se u našoj blizini opet vodi novi rat navela da taj užas izvučem iz naftalina. Neće pomoći nikome, ali će meni pomoći da jasnije suosjećam s ljudima koji to sad proživljavaju.

Dnevnički su zapisi objavljeni u knjizi nastajali od rujna 2012. do svibnja 2019. godine. Podijeljeni su na tri cjeline: u Herbariju, najvećoj cjelini knjige, sačuvane su misli o životu i svijetu koji je okružuje; cjelinu Na Palagruži, koja zauzima gotovo četvrtinu knjige, čine zapisi o ljepoti ovoga jedinstvenog otoka, samoći i simbiozi čovjeka i prirode. Posljednja cjelina Selo nastala je nakon početka pandemije, potresa i odluke o trajnom napuštanju Zagreba. Cjelina Na Palagruži zaista je dojmljiv dio knjige, stoga sam morala provjeriti i je li razmišljala o putopisima i na budućim putovanjima.

Teško da mi se može dogoditi putopis. Nije ni dnevnik s Palagruže tipičan putopis, više je unutrašnji putopis vezan za to putovanje i svjetionik. Ja sam netko tko putuje samo kad mora, nisam baš neka turistkinja. Ali želim ponovno otići na Palagružu, a tamo je doista teško ne pisati.

Osim što je nevjerojatna spisateljica, Marina Vujčić izvrsna je urednica, a kako smo u rubrici Razgovori ugodni uvijek u potrazi za savjetima za mlade neafirmirane autore, pretpostavila sam da su njezini savjeti poprilično traženi, ali nisam mogla odoljeti pitanju koji je najvažniji korak koji pisci moraju poduzeti kada odluče objaviti svoj prvijenac.

Oklijevam davati savjete jer onda sama sebi zvučim kao da citiram neki self-help priručnik. To je zato što stvarno vjerujem u to da će sve što se piše iskreno, iz čistog stvaralačkog nagona, bez računice i ambicije da se bude pisac, naći svoj put do izdavača i čitatelja. U skromnosti je uvijek najviše kvalitete. Kao urednica sam naučila da najbolje knjige napišu oni koji uvijek sumnjaju i misle da je moglo bolje, a najlošije oni koji su uvjereni da su napisali remek-djelo.

Stvaralačka inspiracija – činjenica ili mit iza kojeg stoji mnogo rada i truda? Ili i jedno i drugo?

Inspiracija mi nije među omiljenim riječima. Zvuči kao nešto što se čeka da padne s neba i otvori slavinu rečenica. Meni sve započinje idejom koja mi ne da mira, a sve dalje je pitanje discipline. Nema idealnih uvjeta, nema idealne količine slobodnog vremena, neće se stvarni svijet skloniti u stranu da bismo mi mogli u miru stvarati. Velika su tvrdoglavost i inat potrebni da bi se broj ispisanih kartica iz dana u dan povećavao. Ne bih to zvala „radom i trudom“ jer ne mogu tako zvati proces u kojem toliko uživam, ali kad imate taj nagon, naći ćete načina.

Otkrila nam je da trenutno piše roman o ženi koja služi zatvorsku kaznu jer je ubila nasilnog supruga. Kako ju je ova tema pronašla?

Pronašla me kao i sve druge moje teme – jednostavno mi nije dala mira. Samo, ovaj put je odgovornost daleko veća jer se radi o važnoj društvenoj temi od koje jednostavno ne mogu okretati glavu. Tema obiteljskog nasilja jako me uznemiruje, a ovo je jedini način na koji se ja njome mogu baviti.

Dok čekamo ukoričenje ovoga naslova, pri čitanju dnevnika zabilježila sam i neke druge naslove na njezinu preporuku te se neizmjerno veselim čitanju, posebno nakon što sam vidjela da se i njoj Kalendar Maja, meni jedan od omiljenih romana, jako svidio. Što trenutno čita i što bi preporučila drugima?

Uvijek paralelno čitam više knjiga, ne mogu kontrolirati tu znatiželju da me neka druga knjiga vuče dok još čitam prvu. Trenutno uživam u tri knjige koje već sad mogu toplo preporučiti iako još nisu dočitane: Trojicu za Kartal Miljenka Jergovića, Vremensko utočište Georgija Gospodinova i Shuggie Bain Douglasa Stuarta.

Ne mogu ne spomenuti da je ovih dana iz tiska izašao i novi roman Zorana Žmirića Hotel Wartburg, iza kojeg punim srcem stojim kao urednica.

Što drugo – nego prionuti na (ponovno) čitanje Marininih djela, ali i ovako zdušnih preporuka.

Pripremila: Barbara Tolić

Naslovna fotografija: Valentino Bilić Prcić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s