Nekoliko zatvorenih i zapečaćenih kovčega, četrdesetak kutija i vreća te tisuće stihova čija nas snaga istodobno zapanjuje i posramljuje svjedoče o životu i djelu najveće hrvatske pjesnikinje. Sirena koja je pri bijegu od oporosti i grubosti stvarnosti ponirala u svijet riječi u svojim nam je stihovima ostavila svjedočanstvo o snazi bezuvjetne ljubavi, neprekidnoj boli i oprostu kao temelju života. Da je živa, Vesna Parun danas bi proslavila 100. rođendan. Da je živa, ona koju za života nisu dovoljno voljeli i isticali i danas bi ga proslavila sama – svoja i nepokolebljiva, kršeći konvencije i bogateći književnost ljubavlju.
Za mene postoji u životu samo ekstaza. Ne razlikujem ima li u toj ekstazi neke moralne sreće, nekog sazrijevanja, nečega etičkog. To je moj život, svagdašnji.
Konvencionalna biografija prve hrvatske pjesnikinje koja je živjela od pisanja i za pisanje vodi nas na Zlarin u njezino teško djetinjstvo prošarano ratnim užasima i svjedočenjem o brojnim stradanjima. Prateći Vesnu, sa Zlarina selimo u Split i na Vis, a potom u Zagreb obilježen studijem i bolešću, grad kojemu se uvijek iznova vraćala i koji nikad nije smatrala domom:
Zagreb nije mjesto za ljude kao što sam ja, ljude sa sudbinama. Ovo je za pjesnikinje opasan grad.
Pjesnikinja koju iz vlastitih stihova poznajemo kao putenu i nesretnu ženu željnu ljubavi, voljela je samo jednog muškarca, Sirijca Adnana, kojeg je upoznala kao studenta medicine i kojeg je opisivala kao čovjeka koji joj je najviše dao. Godina 1947. bila je za ovu pjesničku heroinu prekretnička. Izdavši zbirku Zore i vihori koja je umnogome zaokrenula smjer dotadašnje hrvatske poezije, na sebe je svrnula poglede javnosti i to poglede pune nerazumijevanja, osude i prijekora, čime je zapečatila i daljnji smjer vlastitog života. Surovom društvu kojem se usudila progovoriti o osjećajima zvučala je njezina poezija razbludno te je, neshvaćena, zašutjela idućih sedam godina nakon čega progovara naslovima Crnom maslinom, Pusti da otpočinem, Vidrama vjerna, Koralj vraćen moru i mnogim drugim.
Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći. A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi, i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu.
Bolest, kritike, pogrde te nerazumijevanje koje je doživljavala nagnali su ju na udaljavanje od ljudi, čime je pokazivala da je nepokolebljiva i nekonvencionalna. Žena koja je vlastitoj ljubavi napisala tragični epilog pokušala je nakon nesreće iz mladosti još jednom pronaći ljubav uz Bugarina, no sudbina je htjela da joj književnost bude i obitelj i sreća i ljubav. Bijegom od njega preselila se u zagrebački Studentski grad gdje je živjela boemskim životom kojega se ne bi postidio ni veliki Ujević. Kupajući se u javnim kupalištima zbog nedostatka tople vode i živeći gotovo u kukuruzištu, do kraja života upisivala je sav svoj duševni svijet u stihove koje nam je ostavila u nasljeđe.
Najviše mrzim kad me zovu poetesa, kad patetično gnjave sa stvaranjem i poezijom, jer o poetesama se pišu disertacije i održavaju seminari, one ne bi trebale živjeti na kraju grada, u stanu bez vode i grijanja.
Oboljevši potkraj života od tumora štitnjače, preselila se u Stubičke Toplice odakle se 25. listopada 2010. godine zauvijek oprostila s paklom koji joj je ovaj svijet priuštio. Iako je za života primila brojne nagrade i priznanja, među kojima se ističu Goranov vijenac, Vladimir Nazor, Tin Ujević, nikada nije bila članicom HAZU-a, a s Društvom hrvatskih književnika svojevoljno je raskrstila. Nesuđena akademkinja bila je, ipak, ljubimica čitatelja i publike. Djela su joj prevedena na 14 svjetskih jezika, čime se u povijest zapisala i kao najprevođenija naša pjesnikinja, a njezinim su stihovima potpuno novi izričaj dali brojni glasovi hrvatske glazbe.
O, zašto ste načinili od mene stijenu u kojoj će neko tamno i slijepo more izdupsti sebi školjku, i ne znajući šta bi s njom.
Buntovna i oštra pjesnikinja, žena, kuharica, ljubavnica i sluškinja progovarala nam je o gubicima, razočaranjima, neimaštini i bijedi. Učila nas je o nepokolebljivosti i neodustajanju, o opraštanju i altruizmu. Svojim nas stihovima, kao nasljeđem u kojem se svi, kad poželimo pobjeći iz blijede stvarnosti, možemo pronaći, neprestano podsjeća na smisao života, bezuvjetnost i beskonačnost prave ljubavi koja je ponekad sve što u životu imamo.
Ako je život rijeka što teče, ljubav je zlato nataloženo.
Književne kritičarije 