Poezija je ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi, i ono što se često dogodi. Poezija, to je stvarnije i korisnije ime života – rekao je francuski pjesnik Jacques Prévert, a upravo se danas obilježava svjetski dan onog bez čega život ne vrijedi. Iako se poezija slavi od davnih vremena (neki čak kažu da se svjetski dan obilježava još od 1505. godine), UNESCO je 1999. godine upravo 21. ožujka proglasio danom za promicanje čitanja, pisanja, objavljivanja i proučavanja poezije.
Jutros smo zajednički slagali popis omiljenih stihova, a kako bismo dodatno obilježile ovaj dan, odlučile smo napraviti i vlastiti izbor, i to pjesama na koje vjerojatno nećete toliko često naići na društvenim mrežama, a zaslužuju da se na njih podsjeti.
Sonja, izađi da skitamo,
imam ludu želju večeras da lutam.
Sonja, izađi i iznesi samo
malo nježnosti ispod kaputa.
Malo nježnosti, malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.
Sonja, izađi da skitamo,
noćas je nestvarno lijep grad.
Vito Nikolić
Ako je život rijeka što teče,
Ona ga u svom koritu njiše
A zlato raste. I što ga dalje
u sebi nosi sve zlatnija je.
Ja već prevalih tri nizine
Daleko za mnom izvor šumi,
a ušće ne znam gdje se krije.
A kad gledam na svoje dno
u šljunku sija zlato čisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskošnije.
Vesna Parun
Enes Kišević
Uzalud se trudite
Jedan sam od onih koji stoje izvan
kruga
Ni za kakvu pobunu
Dobre volje da prepustim mjesto
drugome
Tek pustite mi moje snove
Raskidanu paučinu koju nastojim da
obnovim
Samo su mi prsti odveć odebljali
Vidjeh kroz pukotine i neću biti
onaj stari
Ostala je, dakle, samo volja da se
vjeruje
Lomna građa za tvoju sliku, svijete
Idem put svoju unatrag
Samo ljubav bit će znak da bijah ja
Težak teret stvoru kukavnom
Al ponijet ću ga – nije daleko
Slavko Mihalić
Nad trećim brdom u visini
Nebo ko zastor plavi.
Nad bijeli zvonik u daljini
Bijeli se oblak savi.
Zvoni. To dragog Krista slave
Anđeli u oblaku.
Dolazi suton, kose plave –
Sluti se po koraku.
Oblaci gore kao vatre.
Tio. Boje se gase.
Žita su glave svila – snatre.
Tio. Frule se glase.
Posljednji zvuci. K nebu lete
Poput modrih leptira.
– U oku tvome vidim, dijete,
Pejsaž večernjeg mira.
Antun Branko Šimić
Dobriša Cesarić
Ako ne mi, netko će se već
voljeti kako treba,
jedno drugom strugati noć s kapaka
u sparno gradsko jutro iz kojeg je svaka
nada o morskom isparila
Ako ne mi, netko će već reći naglas
volim te, onako kako nisu pisali
jer nikad nije isto, kao što ni palačinki ne treba recept
tako ni ovome što mi imamo ne trebaju tuđe riječi
Pa ipak volim tvoje velike uši i način
na koji se kosa obrušava na njih u namjeri skrivanja
i što me podsjećaju na neka bajkovita stvorenja
koja se možda uopće ne smije voljeti
i čini mi se da je netko već napisao
sve o voljenim ušima
Ako ne mi, netko će već dati svojoj djeci
prvi paradajz iz vrta i reći da zapamte okus
da upravo tako
ljubav govori
Ako ne mi, netko će već izgovoriti
od ove se ljubavi ne može živjeti
i kako da odjednom ona poplaća
ovo prolijevanje godina
i čime da se iskupi
ta nenamjerna ljubav,
glupava pomalo
onako kakvi smo bili
i mi na početku,
a ona uvijek i zauvijek
Monika Herceg
Književne kritičarije 