Da pričanje priča čovjeku može spasiti život, znala je još Šeherezada iz Tisuću i jedne noći, kaže naš sveučilišni profesor Krešimir Nemec. Ako se prisjetite priče, sinut će vam da je kralj Šahrijar, razočaran nevjerom svoje supruge, svako jutro nakon prve bračne noći ubijao djevojku kojom se oženio. Nakon tri godine oženio je Šeherezadu, vezirovu kćer, koja se dosjetila kako mu doskočiti: svake mu je noći pričala zanimljive priče koje bi pred samo jutro prekidala s obećanjem da će iduće noći nastaviti. Tim je pričama Šeherezada spasila i svoj i život mnogih djevojaka.
Šeherezadu je spasilo poznavanje beskonačnosti priče, što su kasnije usvojili svi autori romana u nastavcima, stripova, filmskih i televizijskih serija: radnju treba prekinuti u najnapetijem trenutku, a rješenje zapleta odgoditi za sljedeći nastavak priče. Tako odgađana priča može ići u beskonačnost, sve dok tako autor želi ili dok postoji zanimanje publike, a bit je u stalnom održavanju napetosti.
Nije ni čudo da su ovaj oblik pisanja prihvatili mnogi autori, a svoj je vrhunac doživio s rastom novina i književnih časopisa. Budući da je bilo nemoguće u jednom broju objaviti čitav roman, tekst se prije objave cjepkao. Prvi roman tiskan u nastavcima u novinama bio je Robinson Crusoe, a njegov uspjeh odmah su iskoristile novine izmislivši feljton. Ubrzo su podlistak zamijenili popularni sveščići za kojima je publika bila luda, a svaki se novi nestrpljivo iščekivao.
Hrvatski su književnici također iskoristili ovu novost. Budući da je germanizacija u to doba bila na najvišem stupnju, trebalo je stvoriti hrvatsku pripovjednu prozu koja bi istisnula njemačku knjigu iz ruku građanstva, a upravo u ovakvom tipu romana vidjeli su priliku za to. Prvi je hrvatski roman u nastavcima napisala žena – Dragojla Jarnević: njezina Dva pira izlazila su u zagrebačkim novinama Domobran 1864. godine. No ono po čemu je hrvatska književnost doista specifična jest činjenica da je veći dio hrvatske romaneskne produkcije u 19. stoljeću prvo izlazio u nastavcima u novinama i časopisima, a tek potom u knjigama.
Tijekom moderne hrvatska se književnost podijelila u dva tabora: na elitnu i na popularnu. Pisci prve njegovali su estetiku novoga i neponovljivoga, drugi su pak podilazili publici trivijalizacijom vlastitih djela. Upravo se u tom razdoblju javljaju naši hit makeri na čelu s Marijom Jurić Zagorkom, a prvi žanr koji biva podvrgnut trivijalizaciji jest povijesni roman. Poznata anegdota kaže da je Zagorka, kako bi pratila svoje komplicirane radnje, slagala figure na šahovskoj ploči pamteći tako koga je od likova ubila. Kada bi se pojavila njezina spremačica i krenula čistiti stan, ponekad bi figurice na ploči srušila i sama ih vratila na mjesto. Međutim, nekad se događalo da ih krivo vrati, a upravo tako mnogi objašnjavaju brojna uskrsnuća u Zagorkinim djelima.
Sto godina nakon objave prvog nastavka najčitanijeg hrvatskog romana svih vremena, Gričke vještice, očigledna je prevlast masovnih medija, a sve se više govori i o masovnoj kulturi. Postmoderni svijet više ne može odrediti granicu između umjetnosti i masovne kulture. Konzumerizam traži stalno nove marketinške atrakcije i strategije zavođenja masa jer cilj je prodaja koja znači profit.
U pridobivanju čitatelja, tj. potrošača, koriste se postojeći trikovi, ali bilo je i originalnih ideja. Prvi uspio spoj marketinga i literature osmislila je grupa FAK, a zatim je plasiran projekt knjiga uz novine, koji još uvijek traje. Potom je osmišljen projekt Biblioteka Premijera za koji su hrvatski pisci pisali romane po narudžbi visokotiražnoga Jutarnjeg lista, a Zoran Lazić i Tonči Kožul u svoj roman-projekt Gori domovina umetnuli su reklame, one su prelomljene skupa s tekstom romana. Kao što se epizode televizijskih serija prekidaju reklamama, tako je ovdje tekst romana išaran reklamama.
Što se u međuvremenu dogodilo s romanima u nastavcima i sveščićima? Zamijenile su ih, ni više ni manje nego – sapunice. Sapunice su u svojoj strukturi sačuvale Šeherezadinu formulu: epizodične su, naracija im je otvorena pa se rješavanje problema odlaže što je dulje moguće. Koriste se i poznatim lažnim kulminacijama, osobito na krajevima epizoda, kako bi se stvorila napetost i kod gledatelja pobudila glad za novim epizodama u kojima će saznati što se dogodilo. Zato se neki problemi namjerno ostavljaju otvorenima zbog mogućnosti uvijek novih narativnih kombinacija, a neki se zaključuju samo zato da bi se jednom kasnije, u prikladnom momentu, opet otvorili.
Mnogi su Zagorkini obožavatelji godinama čekali ekraniziranje Gričke vještice, a onda ih (nas) je Jadran film prije nekoliko godina obradovao viješću o snimanju TV serije. I dok je cijela Hrvatska tražila Sinišu i Neru, planovi su se, nažalost, izjalovili te nam je svima preostalo da otvorimo knjigu i uživamo u njihovim avanturama kao i dosad – u pisanom obliku. A oni kojima se to ne sviđa, uvijek mogu upaliti TV, sigurno je tamo negdje Marichuy upravo pronašla majku nakon mnogo godina.
Sličan sadržaj
Marija Jurić Zagorka rođena je prije točno 149 godina. Koliko znate o najzagrebačkijoj književnici?
Književne kritičarije 