Dnevnički zapisi Marine Vujčić bude ljubav prema umjetnosti, ljepotama prirode i – sebi

Marina Vujčić | Stolareva kći | Fraktura | 2021.

Dugo me nova knjiga Marine Vujčić čekala na stolu. Toliko volim djela ove autorice da me bilo malo strah zaviriti u ovo, a kada sam jednom krenula, više nije bilo povratka. Zakoračila sam u paralelni svemir i nisam htjela izaći.

Tišina je najsočnija, najbremenitija riječima. Ne samo to, ona je i najtočnija. Volim njezine zvukove, taj znakovni jezik iz kojeg se uvijek nešto iščahuri. Katkad je to obilata misao, a katkad samo nova tišina koja obećava. – Marina Vujčić

Stolareva kći dnevnički su zapisi nastajali od rujna 2012. do svibnja 2019. godine. Podijeljeni su na tri cjeline: u Herbariju, najvećoj cjelini knjige, sačuvane su misli o životu i svijetu koji je okružuje; cjelinu Na Palagruži, koja zauzima gotovo četvrtinu knjige, čine zapisi o ljepoti ovoga jedinstvenog otoka, samoći i simbiozi čovjeka i prirode. Posljednja cjelina Selo nastala je nakon početka pandemije, potresa i odluke o trajnom napuštanju Zagreba.

Stvar je u tome da se ovdje, gledajući oko sebe, čovjek i u sebe zagleda s pravom mjerom – i svlada olakšavajuću lekciju o tome koliko je malen. Ne možeš se preuveličavati u ovako moćnom pejzažu. A kad se tako smanjiš i kad na svoje oči vidiš da je tvoj sićušni svemir samo treptaj cjeline, ne možeš olako mistificirati život u svoju ulogu u svijetu.

Katkad treba otići daleko da bi se došlo blizu. Eto, to sam danas zaključila kad je na Palagružu zasjeo mrak. – Marina Vujčić

Iako se među zapisima nalazi i jedna pjesma koja govori upravo o nepisanju poezije, ovi su kratki zapisi čudesnih misaonih svjetova u glavi jedne spisateljice itekako poetski. Govore o snovima, svakodnevnim i nesvakodnevnim situacijama, često tematiziraju tišinu, mirnu sjedinjenost s prirodom, nostalgiju, tugu, ali i istinsku sreću.

Volim ja bonacu, ali što je more ako ne pokaže malo snage? – Marina Vujčić

Posebna je dragocjenost ove knjige popis književnih djela koja autorica čita, komentira ih i povezuje sa situacijama iz svoga života uz pokoji citat. Iako svoja djela spominje tek ovlaš (zapis u kojemu samo spominje da je, eto, upravo dovršila svoj novi roman, i ne spomenuvši ga ranije, nasmijao me i dao mi razmišljati o snazi spisateljske usredotočenosti), ljubiteljima svojih djela daje do znanja što ju je potaknulo na pisanje o konkretnim temama, a nudi i mnoštvo uvida o djelima koja je inspiriraju i za kojima ću rado i sama posegnuti.

Ponekad ujutro, kao danas, navučem dobar osjećaj kao uniformu. Tad mi se ništa loše ne može dogoditi. – Marina Vujčić

Stil pisanja Marine Vujčić iznova me oduševljava – njezine su rečenice konkretne i izravne, a opet emotivne i nježne. Naizgled jednostavne, a nevjerojatno mudre i slojevite. U romanima me fascinira njezina moć uranjanja u karakter likova, a pri čitanju dnevničkih zapisa kontinuirano sam se divila načinu na koji sjedinjuje opće i najosobnije.

Ova knjiga tjera na samoponiranje. Ako na njega niste spremni, pričekajte bolji trenutak, a zatim zaronite.

Napisala: Barbara Tolić


Povezani sadržaji:

Marina Vujčić, „Pedeset cigareta za Elenu“: Tuga kao misija, ali i prekretnica

Kakva sve anatomska pitanja novi roman Marine Vujčić skriva iza leđa

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s