Rosie Kugli, „Tragovi u vremenu”: Priča o jednoj obitelji i počecima knjižarstva i nakladništva u Hrvatskoj

Rosie Kugli | Tragovi u vremenu | Kugli & Kugli | 2021.

Kada se govori o izdavaštvu u Hrvatskoj, najčešće se navode negativne brojke i statistike, a jako se često može čuti i da ono polagano umire i gubi stari sjaj jer nitko više ne čita. No, koliko znamo o počecima izdavaštva i knjižarstva u Lijepoj Našoj? Nažalost, ako izuzmemo studente književnosti koji su se te teme dotaknuli tijekom studija, rekle bismo da i ne toliko puno. Da bi se to promijenilo, pobrinula se književnica Rosie Kugli, napisavši Tragove u vremenu, knjigu koja će nam poslužiti kao vodič kroz neka davna vremena, kada su Zagreb činila dva brijega i nekoliko ulica.

Upravo u to vrijeme u današnji se glavni grad, među njegovih 30 tisuća stanovnika, doseljava iz Beča Stjepan Kugli, čovjek koji će sljedećih godina, sve do Domovinskog rata, posredno i neposredno ispisivati povijest zagrebačkog i općenito hrvatskog knjižarstva. Izučivši zanat u Beču i nastavivši ga izučavati u Dugoj ulici (današnjoj Radićevoj), Kugli je izbrusio svoje vještine knjigoveštva, postavši jednim od utemeljitelja modernog knjižarstva. Njegovu priču, kao i onu njegovih sinova i nasljednika, dokumentaristički je, a opet nimalo suhoparno zabilježila Rosie Kugli kako bi je ostavila u nasljedstvo generacijama kojima sintagma „kod Kuglija“ više ništa ne znači.

U doba kad sam studirao, postojao je uobičajen postupak u vezi s knjigama: trebalo je najprije pogledati kod Kuglija, pa tek onda, ako se knjiga ondje ne nađe, krenuti po antikvarijatima i drugim takvim mjestima. Jer, znalo se: najviše toga ima u Ilici 30. Tako sam i ja preuzeo naviku da zalazim onamo, premda sam se od samog početka pitao zašto tu knjižaru zovu Kod Kuglija, a iznad vrata lijepo piše Mladost

(…)

I, da završim osobno, kako sam i započeo. Ponekad napravim mali eksperiment, pa govoreći o dijelu Ilice oko Gundulićeve, ponekome kažem: To ti je tamo, odmah do Kuglija. I, vjerujte mi, još uvijek se dogodi da me razumiju.

(Pavao Pavličić, iz predogovora)

A mnogima je značila jako puno, svjedoči o tome u predgovoru i Pavao Pavličić. U Ilici na kućnom broju 30 godinama se nalazila središnja zagrebačka knjižara, koja je s vremenom mijenjala ime, ali ne i ugled. Priča je ovo o tom prostoru, ali i pametnim poslovnim potezima te teškoćama kroz koje je prolazila obitelj Kugli tijekom čitavog stoljeća. No ponajviše je priča o važnom segmentu hrvatske književnosti koji nam često prolazi ispod radara. Naravno, svi znamo ime Antuna Gustava Matoša, no malo tko će se sjetiti Stjepana Kuglija koji je s njim u Kavani Corso, preko puta svoje knjižare, ispijao pića i dogovarao poslove. Ne samo s njim već i s drugim književnicima koji su bili stalni gosti ovog kafića. Također je ovo priča i o razvoju Zagreba, no ne ona koja obiluje dosadnim povijesnim činjenicama i godinama, već nas autorica s lakoćom vodi kroz desetljeća, gotovo oslikavajući rast grada koji je mnogima od nas (drugi) dom.

Autorica je temi pristupila na zanimljiv način: iako nas s lakoćom vodi kroz živote obitelji Kugli, pristupajući temi iz pozicije sveznajuće pripovjedačice, dijeli s nama i vlastita razmišljanja, sjećanja i dojmove, dajući tako djelu i memoarski štih. Autorica s glavnim likom Stjepanom dijeli i prezime te priču, na neki način, doživljava kao vlastitu, makar iz pozicije obožavateljice književnost. Ipak, iako ima dijelova u kojima iznosi vlastito viđenje sudbine knjižarstva i nakladništva te obitelji Kugli kao začetnika, temi nipošto nije pristupila neozbiljno i subjektivno, već je uspjela pronaći prijeko potrebni balans.

Sjećam se i ja tih svojih odlazaka u Ilicu 30. Navraćala sam onamo, isprva u pratnji roditelja, a poslije sama, privučena nečim očaravajućim među tim zidovima: čarolijom susreta s knjigama, čarolijom priče koja se pričala u mojoj kući, čarolijom koja i danas u meni budi nostalgiju za nečim čega više nema. No s protokom godina osjetila sam da lišće na gotovo stoljetnom stablu pomalo žuti, ponuda knjiga kao da više nije bila onako slikovita, raznovrsna kao nekoć. Slutila sam da se nešto zbiva, ne s Mladosti, nego s ljudima. Kao da ih poplava drugih sadržaja – kulturnih i manje kulturnih – postupno udaljuje od knjiga.

Budući da je, kao što je već spomenuto, razvoj nakladništva i knjižarstva zanemarena tema među obožavateljima pisane riječi, ova će knjiga poslužiti kao svojevrsni vodič kroz nju svima koji budu zainteresirani. Nadamo se također da će poslužiti i kao poticaj ostalim autorima da se pozabave istom temom jer takvo nam je štivo prijeko potrebno.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s