Ana Cerovac: „Katkad se vozim nepoznatim cestama, samo da vidim koja će me priča na njima dočekati”

Mlada autorica Ana Cerovac prošle nas je godine oduševila romanom Krsnik, kojim je započela pisanje trilogije Između orla i lava, a ove nas je godine počastila i nastavkom, Krasnom zemljom. Budući da smo uživale u čitanju ovih povijesno-fantastičnih romana kojima ne nedostaje napetosti, s Anom smo odlučile porazgovarati o tome odakle crpi inspiraciju i kako se snalazi u složenoj priči, a zanimalo nas je i, naravno, kad ćemo saznati kako priča završava.

U Krsniku i Krasnoj zemlji Cerovac nas je povela na zanimljivo putovanje 17-stoljetnom Istrom, opisavši borbu mletačke i habsburške vlasti za prevlast nad teritorijem te upade i ulogu uskoka, no povijesnu je priču obogatila narodnim vjerovanjima i predajama te joj dodala i napetu ljubavnu fabulu. Po tome se ovi romani ističu u hrvatskoj književnosti, a nas je zanimalo zašto je odlučila zagrebati baš po istarskoj prošlosti. Kako kaže, inspiracija joj je dolazila iz više smjerova:

Istarska je fantastika u posljednjih desetak godina doživjela preporod kroz razne oblike interpretacije baštine. Iako mi je nona u djetinjstvu pričala o istarskom folkloru, s tom sam se tematikom prvi put opširnije upoznala u knjizi Drage Orlića Štorice od štrig i štriguni. Ipak, tek sam na primjeru Witchera (A. Sapkowski) uočila pripovjedni potencijal tog lika. Jednom kada sam se odlučila pisati o krsniku, zavičajna povijest ponudila mi se kao na dlanu u knjigama Branka Fučića – koji je duhovito i pitko pisao o kulturnoj baštini ovih krajeva – te u djelima povjesničara Miroslava Bertoše. Tako je započelo istraživanje…

A istraživanje, budući da se radi o zapisanoj povijesti, pretpostavile smo, trajalo je jako dugo. Ana nam je potvrdila da ima dojam da nikad nije ni završilo, ali i otkrila da ne sjedi samo u arhivima i kopa po knjigama žutih, prašnjavih stranica.

Koliko god da istraživanje traje, čini mi se da nikad nije gotovo. Bez obzira na to koliko sam pročitala literature na neku temu, svako toliko naiđem na još neku novost. Inače sam i turistički vodič, tako da vjerojatno otuda i potječe želja da kopam po knjigama i istražujem na terenu. Katkad, na slobodan dan, sjednem u auto i krenem cestama koje nikad nisam prošla, samo da vidim što će me na njima dočekati i krije li se na njima neka priča. I rijetko kad ostanem razočarana.


Ana Cerovac, „Krsnik“: Primamljivi fantastični svijet nekih davnih Istre i Kvarnera


No istraživanje je tek priprema, a pravi posao počinje kad se sjedne i krene pisati. Oduvijek nas je zanimalo kako teče pisanje velikog serijala, zna li autor odmah kako će sve završiti i piše li u dijelovima ili glavninu napiše prije nego što prvi dio uopće izađe. Ana nam kaže da je ona od onih koji imaju okvir, ali da ni sama nije sigurna kamo će ju likovi odvesti dok piše.

U početku sam ocrtala okvirni plan kako cijeli serijal treba izgledati. Činilo mi se da će povijesni period sam po sebi diktirati radnju, i to nekako u stilu Tri mušketira (malo akcije, malo političke zavrzlame, ljubavi, špijunaže i sl.) Kada sam započela pisati prvi dio, nisam znala kraj cijelog ciklusa. Sada ga nazirem, iako ne jamčim da se likovi u posljednji tren ipak neće predomisliti i izvesti nešto nepredvidivo. Imam nit vodilju cijele priče, ali dopuštam i to da me odvuku stranputice, tako da se neka poglavlja mogu izdvojiti kao zasebne cjeline. Zapravo, toliko volim skretati s glavne radnje da često muku mučim s time kako ću sve strpati u samo tri nastavka.

Pišem uglavnom zimi, kad imam manje obaveza, i to uvečer, a drugi dan uređujem to što sam napisala. Ne volim ostaviti tekst u neredu i ići dalje, od toga imam nečistu savjest! Kada rukopis privedem kraju, u idealnoj ga situaciji pustim da odleži koji mjesec tako da mu se potom mogu vratiti svježim očima. A onda pojedine dijelove još koji put prođem s urednikom. Ali, koliko god da se tekst uređuje, uvijek nešto promakne, naravno. Tu nema pomoći!

S detaljima se, ako je vjerovati anegdotama, mučila i slavna Marija Jurić Zagorka koja je, kako bi zapamtila tko joj se gdje nalazi u priči i što se kojem liku događa, pomicala figurice po šahovskoj ploči. Ana nam je otkrila da njoj, umjesto šahovske ploče, pomaže karta Istre.

Eh, pamćenju ne prepuštam ništa, jer tu bi bilo svega! Moj šalabahter je karta Istre po kojoj vučem strelice kako se likovi kreću. Iz nje se može vidjeti da je putovanje to koje diktira radnju, a ne obratno, iako se u knjigama možda čini suprotno. To je zapravo moj problem: spisateljica u meni nastoji ispričati priču s klasičnim narativnim lukom (zaplet-vrhunac-rasplet), a interpretatorica baštine joj se cijelo vrijeme miješa u posao s prijedlozima kao što su: „Hej, nismo još bile u Bermu. Kad ćemo u Beram? A što je s Momjanom? Zašto likovi ne bi u jednom poglavlju skočili u momjanski kaštel?“


Ana Cerovac, „Krasna zemlja“: Putovanje u 17-stoljetnu Istru koje nećete željeti privesti kraju


Nakon napeta Krsnikova kraja jedva smo dočekale nastavak, a ništa nam lakše nije ni nakon čitanja druge knjige. Trećoj se jako veselimo i jedva čekamo saznati kamo će put odvesti naše omiljene likove, a za sve nestrpljivce poput nas autorica ima dobre vijesti, kao i za one koji uskoro planiraju posjetiti Istru.

Trenutno radim na razvoju nekih interpretacijskih šetnji po Istri i Primorju – primjerice, za TZ Vrbnik pripremam storytelling obilazak na temu žena koje su gradile vrbničku povijest, uz kratki izlet u književnost (jeste li znali da je upravo Vrbnik poslužio Šenoi kao mjesto radnje za povjesticu Kugina kuća?). Na zimu planiram ozbiljnije nastaviti pisanje, samo nisam još sigurna želim li najprije privesti kraju trilogiju ili ubaciti između neku zbirku priča iz istog ciklusa. U svakom slučaju, za sada još uvijek planiram ostati u svijetu Između orla i lava i ispuniti do kraja njegov potencijal…

Ana je svoje romane objavljivala i zahvaljujući književnim natječajima i u samoizdavaštvu, a s obzirom na to da znamo koliko talentiranih pisaca ima među našom publikom, zamolile smo ju da nam pojasni što joj je bilo lakše i koja je caka za probijanje na hrvatskoj književnoj sceni.

Mislim da su nagrade jako lijepa zvijezda u portfoliju mladih autora i od srca cijenim one koja sam dobila. Puno je lakše ostvariti početnu afirmaciju uz njihovu pomoć. Ipak, mladim autorima bih preporučila da, ako ih nije sram baviti se samopromocijom, i ako imaju vremena i volje, ipak preuzmu stvari u svoje ruke. Na kraju krajeva, imat će puno veću kontrolu nad cijelim projektom i sami će utjecati na životni put knjige. Uz to, u Hrvatskoj postoje i nakladnici za self-published autore, stoga nije potrebno otvarati neki pravni subjekt da bi se bavili time, a u digitalno doba, kad je mlađim generacijama internetski marketing blizak, nije loše od ranih dana početi graditi vlastiti brend.

I na kraju, uzimajući u obzir činjenicu da preko ljeta svi tražimo naslov više za čitanje, Ana nam je otkrila naslove u kojima ona uživa.

Posljednja knjiga koju sam pročitala bila je O ljubavi i drugim nečistim silama G. G. Marqueza. Negdje na desetoj stranici shvatila sam da sam je jednom davno već pročitala, ali eto, dobra strana slabog pamćenja je to da su vam knjige uvijek iznova zanimljive. Inače su mi najdraži pisci hispanoameričkog booma (oni na es: Marquez, Fuentes, Borghes…) i neki glavni pokretači fantasyja: Tolkien i Ursula Le Guin. Oba žanra, i fantasy i magični realizam, na osobit način preispituju uvriježene društvene norme i poigravaju se percepcijom onoga što kao društvo smatramo normalnim.

Od nedavnih knjiga, posebno me dojmila zbirka priča Ursule Le Guin The Found and the Lost u kojoj se kao lightmotiv ponavlja citat: „All knowledge is local“ u smislu da je istina relativna i da ono što je kanon u nekom društvu, uopće ne mora vrijediti u drugom. Autori koje volim motiviraju nas da stvari koje nas okružuju sagledamo iz više perspektiva, uz zadršku prema onome na što smo navikli i otvoren um prema svemu što ćemo tek otkriti.


Sličan sadržaj:

Magdalena Mrčela: „Mladom književniku treba dobar, objektivan kritičar”

Jelena Kastaneti: „Da postoji stotinu paralelnih svemira, ja bih u svakom od njih bila pisac“

Kristian Novak: Tko nije spreman prihvatiti kritiku, ne treba se ni baviti stvaranjem

Ankorana: Na Instagramu nema sakrivanja iza recenzenta, nakladnika ili sličnog – publika te ili voli ili ne voli

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s