Dobrim piscima nazivamo one u čijim rečenicama možemo lako prepoznati sebe i pojave oko sebe – bez obzira na to jesmo li na te pojave ponosni ili ih sakrivamo od drugih. Danas (7. srpnja) slavimo 128. obljetnicu rođenja Miroslava Krleže, književnika bez prethodnika i nasljednika, pisca koji je u svojim djelima možda i najvještije pročitao društvo, do same njegove srži.
Opseg književnoga djela Miroslava Krleže – prozaista, pjesnika, enciklopedista, esejista – obuhvaća brojne sveske; jedan je od najplodnijih pisaca hrvatske književnosti, a okušao se u književnim vrstama svih književnih rodova. Njegov opus zauzima 30 metara polica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Općepoznata je činjenica da je ponekada možda teško probiti se kroz njegove misli – ali ne dopustite da vas takav stereotipan stav spriječi u čitanju i zakine vas za genijalna zapažanja. U nastavku donosimo nama omiljene rečenice iz njegovih djela; dopustit ćemo da njegove riječi govore same za sebe. Nadamo se da će vas one potaknuti da ponovno posegnete za djelima koja ste čitali – a posebice za onima u kojima još niste imali priliku uživati.
To je moderna laž da mi plivamo na talasju životnom! Nema slučaja! Sve ima svoje principe i sve teče po šinama logike, kao vozovi od stanice do stanice. I mi putujemo u vagonima svog života i imamo svoj smjer, i tko smije da kaže da je sve što se zbiva slučaj, kad nije nego putovanje.
Tri kavaljera frajle Melanije
Uvijek se netko pojavi tko hoće da popravi svemir. Ovaj zvjezdani stroj nije vojnički organizam, nažalost, i može se veoma lako pokvariti. Sve se može pokvariti, moja gospodo!
Saloma
Distanca između nas nije mi donela nikakvog iskustva. Za čudo sam neobično jasno određen spram Vas, gospe, od prvoga dana. Ja znadem kako stojim spram Vas – dete – od uvek i to je dobro živeti u mirnoj svesti. Volim Vas.
Krleža u pismu Beli
I ti si odviše razmišljao noću, odviše si pjesnik, a da bi te mogli razumjeti oni, koji žive danju, pa kako da ti se ne smijem?
Legenda
Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu…
Nemir
Mi smo vremenom prožeti, a ono tek po nama ima svoj smisao. (…) I to je najčudnije kod toga vremena: da teče oko nas i kroz nas, da teče s nama usporedno, a ipak mi otječemo u njemu, i tako se čini na moment kao da mi trajemo nepomično i da vrijeme kasa pokraj nas kao fijaker, a zatim putujemo pokraj vremena i ostavljamo ga iza sebe, na svojoj životnoj pruzi, zaboravljajući lavež pasa i male neugledne fijakere po zabitnim stanicama. Vožnja tajanstvena traje: čas mi vučemo vrijeme na svojim taljigama umorni i dosadni, a čas opet plovimo s njim kao na lađi.
Na rubu pameti
Pa ako je Zemlja i okrugla, moje misli nisu kružnica! Ja mislim u tangentama!
Kristofor Kolumbo
To je ona vrsta osamljenih karaktera o kojima sam već govorio, koji kad ginu, onda ginu romantično, sa velikom gestom vertikalnog slobodnog pada u vakuumu.
U agoniji
Mi odjekujemo na zabilježene tuđe doživljaje odjekom svojih vlastitih uspomena!
Povratak Filipa Latinovicza
FALANGA: Gasnu ti zvijezde, Admirale! I nema ih.
ADMIRAL: Nema ih, a ja ipak vjerujem u zvijezde. Eto: u Nedohvatno vjerujem i plovim k Njemu!
Kristofor Kolumbo
Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.
Čežnja
Naslovna fotografija: Wikipedia
Književne kritičarije 