Da nije bilo velikih ljubavi, ne bi bilo ni velike književnosti – izreka je koju često čujemo. I s kojom se uglavnom možemo složiti. Velik dio književnosti posvećen je ljubavnoj tematici, a književnici su godinama svoje najdublje osjećaje povjeravali papiru. Iako iz njihovih djela najčešće možemo iščitati sve što su osjećali, znatiželja nas je nagnala da im zavirimo u intimu i otkrijemo imena žena koje su iza tih osjećaja stajale. U nastavku donosimo priče o najpoznatijima od njih.
Andrićeva žena koje nema
U ostavštini Ive Andrića nisu pronađena ljubavna pisma, ali su zato njegova pisma pronađena kod brojnih žena, od kojih se ističu imena prijateljice iz mladosti Evgenije Gojmerac te Vere Stojić koja ga je cijeli život nesebično voljela. Međutim, u njegovom srcu bilo je mjesta samo za Milicu Babić, srpsku kostimografkinju udanu za Nenada Jovanovića. Prijateljstvo koje je započelo tijekom njenog braka razbuktalo se u pravu ljubav te je idućih dvadeset godina, sve do smrti supruga Nenada, Milica bila njegova žena koje nema. Ona je cijeli život ostala njegova jedina ljubav, a vjenčali su se kada je napunio 66 godina, potvrdivši time svoj poznati izraz Ništa ne biva prije nego što treba biti.
Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!
Izvor: Pinterest
Bela, Krležino dijete drago
Od prvog romantičnog sastanka na Zrinjevcu 1917. godine pa do smrti u razmaku od nekoliko mjeseci 1981. godine Bela i Miroslav Krleža zajedno su prošli brojne materijalne, profesionalne, ali i egzistencijalne kušnje, rat i promjenu političkog režima. Nekoliko su se puta selili, puno putovali, a Bela je s Krležom štošta bila sprema pretrpjeti, uključujući i piščevu apatičnu i melankoličnu narav. Pored svoje čvrste prizemljenosti Bela je bila iznimno temperamentna, strastvena i ljubomorna žena čije su egzaltacije, oštri i surovi postupci i ispadi Krleži pružili bogat materijal za njegove književne likove. Iako su joj se roditelji isprva protivili vezi i braku s Miroslavom, to njihovu ljubav nije ugasilo. Krleža je kod Bele hranio želju za umjetničkim izražavanjem, uključujući njenu odluku da amatersko bavljenje glumom u mladosti prenese u polje profesionalizma. Kritike iz vremena dvadesetih i tridesetih godina, kada je Bela dobivala prve velike uloge u zagrebačkim i beogradskim kazalištima, obilježene su činjenicom da je iza nje stajao veliki Krleža. Pisma koja su tijekom godina razmjenjivali objavljena su pod nazivom Bela, dijete drago.
Distanca između nas nije mi donela nikakvog iskustva. Za čudo sam neobično jasno određen spram Vas, gospe, od prvoga dana. Ja znadem kako stojim spram Vas – dete – od uvek i to je dobro živeti u mirnoj svesti. Volim Vas.
Ona ili nijedna druga
Slava pl. Ištvanić i August Šenoa upoznali su se 31. siječnja 1867. na balu u Velikoj Gorici u svratištu Biela ruža. To je bila ljubav na prvi pogled o čemu detaljno piše njihov sin Milan Šenoa u knjizi Moj otac. Šenoa je, čim ju je vidio, prijateljima izrekao poznatu: ona ili nijedna druga, a tako je i bilo. Isprosio je Slavu od njenog oca, pristanak za vjenčanje dobili su odmah, ali uz odgodu vjenčanja sve dok August ne nađe bolji posao. U to vrijeme pisao je za Pozor. Za to vrijeme zaručnici su razmjenjivali pisma na relaciji Velika Gorica – Zagreb, ali su se često i susretali. Kada je August dobio posao gradskog vijećnika, Đuro Ištvanić dao je svoj konačni pristanak i vjenčanje je održano u Velikoj Gorici 20. lipnja 1868. godine u crkvi Majke Božje Snježne. Nažalost, sreća nije dugo trajala. Slava je ostala udovica s troje male djece u svojoj 31. godini. Nikada se nije preudala i cijeli je život posvetila čuvanju uspomene na svog muža. Umrla je u dubokoj starosti, 63 godine nakon Augusta, i sahranjena je kraj njega na Mirogoju.
Drago milče moje,
moju sliku valjda već imaš u rukuh, malo vremena će proći, pa ćeš me živog imati u rukuh na vjeke…Oh zakloni, molim te jedina dušo, moju sliku u svoje srdašce, čuvaj ga kao uspomenu svoje mladosti, svoje prve ljubavi kao znak naše zajedničke buduće sreće…
Tvoj vierni i ljubeći
te zaručnik
August.
Simonovljeva žena koja je znala čekati
Pjesnik Konstantin Simonov 1940. godinu dočekao je na ratištu, dok ga je kod kuće čekala žena s kojom je tada bio u vezi, Valentina Serova. Shvativši da je velika vjerojatnost da ne preživi napad neprijatelja, napisao je pjesmu koja će joj biti podsjetnik na njegovu ljubav. Ipak, sreća im se osmjehnula: preživio je, vratio se kući s pjesmom u džepu i 1943. godine vjenčali su se. Nažalost, nisu živjeli sretno do kraja života. Konstantin je umro 1957. godine, nakon čega se Valentina odala alkoholu, dočekavši tako smrt.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Izvor: Pinterest
Bolni ples Isadore i Jesenjina
Dvadesetih godina prošlog stoljeća dogodila se burna ljubav između Sergeja Aleksandroviča Jesenjina, slavnog ruskog pjesnika, i balerine Isadore Duncan, Amerikanke koja se smatra majkom modernog plesa. Ni to što je ona znala tek poneku riječ ruskog jezika, a on tek poneku engleskog, ni to što je osamnaest godina bila starija od Sergeja, pa ni mišljenje javnosti nije spriječilo da se među njima dogodi ljubav koja nije poznavala granice. Ona je na prijemima i književnim večerima plesala, a on čitao svoje stihove. Međutim, u njezinim krugovima Sergej nije bio prihvaćen pa se zbog toga počeo problematično ponašati. Nezadovoljni je pisac sve češće tukao Isadoru. Na jednom od njenih koncerata pijan je izazvao takav skandal da je pozvala policiju koja ga je odvezla u psihijatrijsku bolnicu, a ljubav je doživjela konačan kraj njegovom smrću.
O, ljubljena!
Ja bijah zao
i oči su vaše
bolno sjale,
jer pred vama sam često znao
tračiti vrijeme na skandale.Danas me neka
tiha nježnost peče.
Sjetih se vašeg umora i jada.
I evo, žurim,
hoću da vam rečem
kakav sam bio
i kakav sam sada!
Izvor: Wikipedia
Dvije žene koje su Selimoviću spasile život
Ko promaši ljubav, promašio je život – svjedočio je Meša Selimović koji je o ljubavi, osim iz tragičnih obiteljskih prilika, učio i iz odnosa s dvjema ženama koje se vežu uz spomen njegova imena. S prvom je suprugom Desom dobio kćer Slobodanku, ali suprugu, koja ga je prijavila za nevjeru i vanbračnu vezu, napušta ubrzo po djetetovu rođenju i skrasuje se s Daroslavom Božić, priznajući tako krivnju za spomenutu nevjeru. Darkin je suprug nestao u zarobljeništvu, a ona i Meša ostali su skupa sve do smrti.
Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.
Izvor: Facebook
Nakon Mešinih dubokih misli nije potrebno ništa dodavati. Neka vas ljubav uvijek vodi i učini vam život malo ljepšim i malo smislenijim.
Naslovna fotografija: Pixabay
Književne kritičarije 