Magdalena Mrčela | Između | Kugli & Kugli | 2020.
Dobrodošli, hm, dakle, pročisti grlo, u Između, prostor nakon smrti. Znam da je ovo svojevrstan šok, pogotovo onima koji nisu vjerovali, prostrijeli me pogledom, no svijet je, dakako, kompleksniji nego što to ograničen ljudski um može pojmiti. Jedna je ovo od rečenica kojima nas mlada profesorica kroatistike, spisateljica Magdalena Mrčela uvodi u svoj roman, a i prostor, Između, svojevrsno čistilište duša u kojem prolazimo kroz patnje mnogih koji su napustili ovaj svijet.
Mrčela je i u prethodnim svojim djelima progovarala o problemima adolescenata i mladih, a u ovome se psihološkom romanu dotaknula svojevrsnih tabu-tema – suicida, prava na odluku da si oduzmemo život, krivnje koja uslijedi nakon te sebičnosti – i potaknula nas da si postavimo brojna pitanja na koja na kraju svatko od čitatelja mora dati vlastiti odgovor.
Između je potresan roman, prepun teških priča koje su istinite i o kojima sam slušala ili im svjedočila, a neke sam preuzela iz crne kronike. Svjesna sam objektivne mogućnosti da knjiga nekima zagrebe u otvorene rane, no nadam se da odašilje dovoljno svjetla da ljudi koji nastavljaju iza smrti svojih bližnjih shvate koliko su snažni, bitni i vrijedni divljenja. Još više – da netko tko razmišlja o suicidu ne previdi onaj ključan detalj koji je često okidač tragedija, a to je otupljivanje osjećaja ljubavi i odgovornosti prema svojim bližnjima. I da prepoznamo depresiju, rekla je mlada autorica.
Mrčela nam ovu tešku, ali jako bitnu temu pokušava dočarati pričama troje mladih ljudi koji su glavni likovi u romanu i koji su odlučili oduzeti si život, ali i svih onih s kojima se oni suočavaju i pričama s kojima se upoznaju. Svatko od njih oduzeo si je život jer je u jednom trenutku postalo preteško: u školi, s prijateljima zlostavljačima, s roditeljima koji ne razumiju, u nasilničkoj obitelji, zbog neuzvraćene ljubavi, zbog teške bolesti. Kako je navela i autorica, svi su zaboravili na jedno – da ne smiju u svojoj želji da si skrate muke biti sebični i zaboraviti na muke onih koje za sobom ostavljaju.
Znate što je najgore? Ne žalim toliko za svojim životom, Bio je jadan i beznačajan. Ali žalim za tim što nisam dvaput razmislio prije no što sam uništio nju. Jer sam bio sebičan. Ako ne može biti čudo – neka ne bude ništa. Sad to ne bih rekao. Ni napravio.
Autorica ih zbog toga nakon smrti smješta u čistilište kako ga ona zamišlja, prostor negdje između, u kojem imaju priliku razmisliti o svojim postupcima, vidjeti njihove izravne posljedice, ali i suočiti se s drugima te pokušati shvatiti njihove razloge. U romanu se tako nameću brojna pitanja: Je li eutanazija opravdana kada si želimo skratiti muke zbog bolesti? Koliko života uništi jedan suicid? Koje je alternativno rješenje? Ima li razloga za nadu?
– Vas tišti… Što točno? Što sam izabrala umrijeti pola godine ranije, brzo i bezbolno?
– Morate priznati da ima mnogo ljudi s težim bolestima od vaše, a hrabro nose svoj križ.
– Ja u njihove izbore ne zadirem, ali ne mogu ni oni u moj. Nisam imala jednostavan život, ali živjela sam ga punim plućima. Nikad nisam pristajala na loše kompromise. Možda zato uza me na samrtnoj postelji nije bio nikakav muž, nikakva djeca. I to je križ, složit ćete se. Ja sam beskompromisna. Čemu umrijeti kao parazit, u pelenama i cjevčicama, u neljudskim bolovima, namučiti svoje najmilije, iscijediti doktore i medicinsko osoblje svojom krvi i kostima koje rastače nametnik? Otići u zemlju već raspadnut? Dragi gospodine, ja sam uvijek postavljala pravila igre.
Iako nam na koncu autorica i daje neke odgovore – tračak nade i tračak krivnje koja vodi u konačnu propast – na nama je da razmislimo o svemu što se u romanu propitkuje i zaključimo koji je naš odgovor, da pogledamo oko sebe i vidimo treba li pomoć kome od naših bližnjih i možemo li im pomoći i da, na koncu, nastavimo živjeti te da prepoznamo hrabrost onih koji su nastavili kad im je bilo najteže.
Nakon svega, bilo je predobro da bi bilo istinito. Bilo je čudno, nevjerojatno i prevelikodušno. I to je trenutak kad je život proletio pred očima. Ne ono. Nego trenutak kad sam saznao da svijet nije stao. Oni su nastavili. Za mene i zbog mene. Plakali utiho. Vjerojatno dugo. Ali i smijali se kad god se moglo. Pokušavali graditi bolji svijet. Ne zaboraviti. Samo krenuti dalje. Sjećati se. Manje očajavati. Više voljeti.
Mlada književnica o ovim važnim temama progovara izbrušenim stilom, lapidarno, bez viškova dočarava nam čitavu paletu emocija, baca nas u očaj pa nam odmah potom vraća nadu. Kao provedbena nit romana ističe se intertekstualnost – na početku svakog poglavlja kao lajtmotiv izdvojeni su pomno izabrani stihovi koji služe kao dopuna, ali i emotivni pečat romana. Likovi su izuzetno plastični, a njihove dvojbe i unutarnje borbe dočarane tako da će svakog čitatelja sigurno dotaknuti.
Roman Između objavljen je u biblioteci Knjige koje mijenjaju svijet i, ako se nas pita, ovo je upravo jedna takva knjiga – ona koja će mnogima pomoći, ako nikako drukčije, barem natjeravši ih na razmišljanje. Nadamo se da će stići u što više ruku kojima je potrebna.
Književne kritičarije 