Pavao Pavličić | Lađa od vode | Umjetnička organizacija Lađa od vode | 2020.
Prije gotovo 50 godina i nešto više od 100 djela, točnije 1972. godine, svoju prvu zbirku priča izdao je Pavao Pavličić, tada asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pavličić je, kako navodi u predgovoru ponovljenom izdanju iz kolovoza 2020., želio pisati originalno, drugačije od ostalih, pa je stoga odlučio pisati fantastiku. Ispostavilo se kasnije da je na istu ideju došlo nekoliko danas velikih imena, pa su nastali hrvatski borgesovci, a uvodna je Pavličićeva priča u Lađi od vode proglašena manifestom fantastičara.
Do ponovljenog je izdanja zbirke, i to nam objašnjava autor prije samog čitanja, došlo jer su nastavnici književnosti poželjeli na temelju njegove zbirke poučavati o jednom razdoblju u književnosti i njegovim odlikama. A upravo to govori, više nego brojka od 103 izdana djela i brojnih nagrada i čitatelja i kritičara, o važnosti Pavla Pavličića za hrvatsku književnost.
Lađa od vode neodvojiva je od Pavličićeva rodnog kraja. Iako nigdje nije imenovan, naš grad, koji je jedan od likova u gotovo svakoj priči, zasigurno je Vukovar, smješten u zagrljaju Dunava. Stvara to i posebnu atmosferu u knjizi: kao nekad Krleža u Kraljevu, Pavličić svjetlo reflektora usmjerava na različite ljude u gradu i potom opisuje njihovu priču, upoznajući nas tako s brojnim njegovim žiteljima, koji zajedno čine neobično-običnu populaciju. I premda se uvodna priča o pismu Ivana Radaka navodi kao manifest fantastičara, ujedno je i manifest brojnih Pavličićevih kasnijih djela kao što su Večernji akt, Koraljna vrata i Pokora, redom nam izrazito dragih.
Posljednja priča u zbirci, prema kojoj je i dobila naslov, s druge je strane manifest postmodernizma, prvenstveno jer objašnjava utjecaj jednog teksta na druge i nemogućnost stvaranja jednog teksta bez brojnih drugih, što se opet posebno vidi primjerice u Pokori, koja se bavi Juditom, i Koraljnim vratima, koja se naslanjaju na Osmana.
U svakoj mi se knjizi ponešto činilo kao nastavak prethodnih, kao nešto što slijedi iz već pročitanoga. Imena su se mijenjala, došli su lovci, starci, djevojke u začaranim dvorcima, okovani vitezovi, moreplovci, patuljci, šumari, Indijanci, pa čak i životinje: zečevi, ježevi, lisice. Ali ja sam u svemu nalazio neku tajnu srodnost, nešto što se nadovezuje: sve su knjige, činilo mi se, zatvarale neki krug i svaka je na svoj način opisivala slična zbivanja i likove…
U svih se dvadeset priča Pavao Pavličić bavi odnosom prema jeziku i književnosti, (ne)mogućnostima komunikacije, različitim znakovima i znakovnim sustavima, a kroz sve se proteže odnos zbiljskog i nezbiljskog te rastezanje granica između jednog i drugog. Na koncu, kako je u pogovoru napisao Tomislav Brlek, književnost bez zbilje ne bi ni postojala: od nje se treba odvojiti, ali joj ipak ona daje značenje.
Na kraj zbirke i naslovne priče Pavao Pavličić ne stavlja točku, nagovijestivši da će se ona možda još i nastaviti. Danas možemo biti samo zahvalni što se zaista nastavila ogromnim i vrijednim opusom te se veseliti svim pričama i romanima koje će nam još svojim perom ispričati ovaj plodonosni autor.
Sada, kad se bavim samo slovima, preda mnom je odjednom zinula nepreglednost mogućnosti njihova kombiniranja i nada mnom se nadvija množina djela u koja još nisam zavirio. Tako će se ova priča možda još nastaviti i ovo nije njezin kraj. Zato i ne stavljam točku
Više ulomaka i detalja o zbirci možete pronaći na Facebook stranici Lađe od vode, na službenoj mrežnoj stranici pogledajte detalje o dosad objavljenim naslovima, a za svoj se primjerak zbirke možete obratiti na adresu ladjaodvode@gmail.com.
Iz iste biblioteke:
Julijana Matanović, „Djeca na daljinu“: Znakovitost obiteljskih spona
Književne kritičarije 