Julijana Matanović | Djeca na daljinu | Umjetnička organizacija Lađa od vode | 2020.
U četvrtak, 22. listopada, predstavljena je najnovija zbirka priča Julijane Matanović pod nazivom Djeca na daljinu. Ne bi imalo smisla predstavljati Julijanu Matanović, ali važno je sa svima podijeliti činjenicu itekako dobro poznatu studentima kroatistike: njezin znanstveni autoritet u učionicama je dobivao jednu sasvim novu dimenziju – jer ona je tekst uvijek promatrala na drugačiji i tako jedinstven način, a studentima je omogućavala da i sami zastanu te književnost pogledaju iz druge perspektive, a potom se (prvi put ili iznova, nije ni važno) zaljube u nju.
A kada bismo zakoračili iz učionica u vanjski svijet, u ulozi čitatelja opet bismo se uvjerili u njezinu spisateljsku snagu dok bismo se s užitkom gubili u njezinim djelima. Zašto sam vam lagala i Ljuta godina samo su neki od naslova koji nam griju srca. Daljine su umjetnošću još jednom prebrođene na promociji nove zbirke, makar pod maskama i na sigurnom razmaku – jer umjetnost svima koji joj to dopuste ugrije srca, rasplamsa maštu i produbi razumijevanje svijeta.
Naslov zbirke, osim daljina, krije još jedan ključni pojam – djecu. Svima su dobro poznate uzrečice da smo svi (bili) nečija djeca ili da smo svi djeca Božja (što pronalazimo čak i u priči Pravi trenutak unutar ove zbirke); obiteljski odnosi sve nas oblikuju, često ranjavaju i pretaču se u traume svakodnevnoga života, naše biografije – svjesne ili nesvjesne. Ova zbirka govori o djeci čiji životi često nisu nalik onima udžbeničkima, idealnima, nego su protkani pitanjima, bolima, neizvjesnošću.
Pisac, ali i onaj koji o tuđoj priči prosuđuje, ima samo jedan zadatak, bilježiti. (…) Baš svačiji život na ovoj kugli zemaljskoj vrijedan je zapisivanja. Nema nijednog koji ne bi mogao postati predloškom velikog romana. – Tiha priča
Tišina je obilježje koje se često provlači između redaka – ona označava bjeline, praznine u biografijama; svojstvena je trenucima u kojima likovi ne mogu ili ne žele nešto izreći – sebi ili svojim bližnjima. Njihovi su nam životi toliko približeni da se od njih ne uspijevamo odvojiti i zaista se čini kao da ih dobro poznajemo, zato njihove tišine i neizgovorene rečenice pri čitanju istinski osjećamo. U priči Jedna muha i dva udarca dječak u svojoj tišini postaje odrastao čovjek, a u Tihoj priči tišina se oslobađa tek krajem jednoga života.
Govorila je tiho, kratkim i tijesnim rečenicama. Riječi su pucale na šavovima jer su bile prepunjene značenjima. Jednom je, razmišljajući o njoj nakon predavanja, pomislio kako ga svaka njezina diskusija podsjeća na raspucali prezreli nar. – Kratka proza u trapericama
A kako se tišina oslobađa? Pripovijedanjem. Tišine u ovoj zbirci izrastaju u najljepše priče. U stvaralačkom opusu Julijane Matanović pripovijedanje i priča zauzimaju posebno važno mjesto, stoga čitajući ovu zbirku zaista osjećamo kao da smo se vratili kući. I sretni smo jer su djeca postala zaokruženi ljudi; njihove su se neizgovorene rečenice naposljetku opet razlile u tišinu, ali ovoga puta spokojnu – nakon što je priča sa sretnim završetkom uspješno ispričana.
Više ulomaka i detalja o zbirci možete pronaći na Facebook stranicama Julijane Matanović i Lađe od vode, na službenoj mrežnoj stranici pogledajte detalje o dosad objavljenim naslovima, a za svoj se primjerak zbirke možete obratiti autorici na adresu ladjaodvode@gmail.com.
Književne kritičarije 