Ivica Prtenjača | Plivač | V.B.Z. | 2019.
Na koricama ovoga romana stoji da se u njemu rekreira nešto od atmosfere Marinkovićeva Kiklopa – no moglo bi se dodati da bi taj opis bio mnogo potpuniji kada bi se roman usporedio s Marinkovićevim novelama. Ljetne, lijene, istovremeno teške poput života i lake poput morskog povjetarca. To je Plivač. Opisuje svakodnevicu koja nije idealna, ali je živa i zaista lijepa u svojoj nesavršenosti, s trunkom soli – morske. A pomoću opisa nekih naoko konvencionalnih detalja ona postaje poetska. Uz Azru i Gospodara samoće, koji gotovo neprestano svira u pozadini pripovjedačevih misli.
Vruće je, ljetni dan. Sve njegove mogućnosti svjetlucaju i najednom gasnu.
Poetske sekvence istovremeno tekstu daju i težinu i spokojnost; vrlo je lako prebaciti se u pripovjedaču perspektivu i s njim zaplivati. Pri čitanju ovoga romana osjećaj lakoće sličan je onome pri plutanju u Jadranskom moru. Sve do trenutka kada realnost postane nadrealna – rane su devedesete i u malom mjestu na otoku počinje se osjećati neporeciva prisutnost rata, koji se kao tiha prijetnja uvlači u sve njegove pore. Pripovjedač na pragu dvadesetih godina osjeća strah za vlastiti život: mobiliziran je, preostaje mu samo čekati.
Krieg je već počeo, drage gospođe, ali ni sam u to posve ne vjerujem, tko bi to shvatio na ovakvom mjestu. Krvavi zalasci sunca, eksplozije svjetla ujutro, zaglušujuća buka cvrčaka i more, prostrano bojište za surfanje! Tko može useliti rat u raj, zvučalo bi dobro kad bi se netko sjetio pitati.
Roman se sastoji od uglavnom kratkih poglavlja, epizoda koje često predstavljaju odbljeske sjećanja dok junak grozničavo kuje planove koji će mu omogućiti da ostane nevidljiv, da se sakrije od rata. Plivanjem do obližnjeg nenaseljenog otočića on se želi stopiti sa zemljom, borovim iglicama i slanim zrakom.
Paranoja, anksioznost i čisti strah uspijevaju se spojiti sa osjećajem mira koji pripovjedač proživljava kada vještim i usklađenim pokretima postaje jedno s prirodom. Kada ne postoji drugo rješenje, kada mu misli počnu nekontrolirano teći, spašava se skokom u more.
Sad je tu crvenu sigurnost i utjehu pokušala prebaciti i preko moje uznemirene glave, ja se nisam bunio, pustio sam joj da to čini, ionako nisam imao nikakvo rješenje.
Ja sam samo plivao.
Čak i kada na trenutak pronađe rješenje pomoću kojega će izbjeći rat – ni ono nije dovoljno dobro; osjećaj spokoja više se ničim ne može nadomjestiti. Prisutnost rata pritišće cijelo društvo, ogleda se u nemogućnosti normalnoga života i svijesti da više nikada ništa neće biti isto – otok, plivanje, njegova ljetna ljubav i turisti koji se pred ratom, ozlojeđeni zbog uništenih godišnjih odmora, povlače u sigurnost svojih država. Već sama pomisao na rat narušila je ravnotežu koja više nikada neće moći biti uspostavljena.
Ratu i njegovim pripremama svako jutro govorim dobro jutro, dobro došli u našu ulicu, maleno susjedstvo gdje su mačke debele, a ljudi pitomi, gdje su oleandri mesnati, a lastavice hrabre, gdje gore vatre samo na roštiljima, u pokojim srcima, i gdje se pod borovima legu svi ti cvrčci već s violinama i činelama u nožicama, gdje lavlji zvekiri miruju jer ne dolazi nitko stran (…). Dobro jutro, govorim ratu i šuti koja tone na školjke, nismo vas očekivali, ali kad ste već ovdje, pogledajte kako je nama lijepo i kako dobro živimo. Mi ćemo i rat oživjeti, vjerujte, pitanje je dana, trenutka kad će taj sklad bljesnuti svojim punim sjajem. Ou, ou!
Neka vas ozbiljnost teme ne spriječi da posegnete za ovim romanom – duboko ćete se nad njom zamisliti, promisliti o traumama koje ste možda sami preživjeli ili onima koje su doživjeli vaši bližnji – ali nećete požaliti. I uživat ćete u vještom izričaju Ivice Prtenjače.
„Jednom sam to opazio i skoro u ganuću pomislio kako se baš nigdje na ovoj kugli zemaljskoj ne možemo spasiti, kako ne možemo pronaći svoj mir jer ga, gledajući i slušajući ljude oko sebe, prečesto, zaključim, nismo niti zaslužili.”
Književne kritičarije 