|Autorica: Nada Kaurin Knežević |Naslov: Dijagnoza |Izdavač: Imprimatur |Godina izdanja: 2020.
„Valjda nam je sve bolje kad si složimo privid da je moglo gore“, jedna je od rečenica koju možemo smatrati lajtmotivom zbirke kratkih priča Dijagnoza, prvijenca marketinške stručnjakinje Nade Kaurin Knežević. Iako naslov može upućivati na medicinsku tematiku, autorica zapravo pokušava dijagnosticirati – ili nas potaknuti da to učinimo sami – sve ono u nama što skrivamo i pred samima sobom i zbog čega poželimo razbiti ogledalo kad se dobro zagledamo u svoju unutrašnjost.
Dijagnoza se sastoji od deset priča podijeljenih u po deset mikropriča koje funkcioniraju i zasebno, naslovljenih šiframa F00 – F99, odnosno poglavlja su nazvana po međunarodnoj klasifikaciji duševnih bolesti i poremećaja ponašanja, dajući tako cijeloj zbirci određenu simboliku. Likovi su, iako bismo možda očekivali suprotno, naizgled sasvim normalni ljudi, oni koje svakodnevno srećemo, a možda i mi sami – nitko i svatko, kako je specificirala sama autorica.
Kopka me naše obično, svakodnevno, a pišući mu pokušavam dati jedan drugačiji pogled, onako sa strane i suptilno pozvati čitatelja/icu da postavi pitanje tamo gdje se pitanja možda do tog trenutka nisu smjela ili htjela postavljati – rekla je Kaurin Knežević u jednom intervjuu za Journal.
A u likovima i usput u sebi prepoznajemo različite pojave: glumatanje i izigravanje onoga što nismo da bi nas drugi smatrali boljima, ugađanje društvenim očekivanjima samo kako bismo naizgled bili bolji od drugih, ili barem jednako vrijedni, otuđenost, prikrivenu homoseksualnost, varanje partnera, laganje obitelji, incest… Važni su problemi o kojima autorica progovara kroz svoje likove osuđivanje drugog i drugačijeg te roditeljsko zlostavljanje djece. Nijedna od ovih tema nije ugodna, ali potiču nas na razmišljanje, a onda možda i na promjenu.
Autorica o svim tim teškim temama progovara bez osuđivanja ili dociranja, ne odajući nam svoj stav. Fokalizacija i pripovijedanje u prvom, drugom i trećem licu izmjenjuju se, no pri čitanju nemoguće je riješiti se osjećaja da se radi o ljudima iz iste ulice i da se svaka priča bavi sudbinom i problemima nekoga od njih. Najčešće rješenje problema ne postoji ili ga barem ne saznajemo, kao da je reflektorom osvijetljena samo jedna situacija u životu određene osobe, nakon čega se prelazi na sljedeći problem. Iz toga se iščitava i određena utjeha: svi imamo svoje probleme, nitko od nas nije sam ni izdvojen u tome. Stil je kratkih priča jasan, sažet, gotovo lapidaran, a dijalozi su majstorski, često i napeti te ponekad obrati izazivaju začudnost.
Iako nas Nada Kaurin Knežević u svojoj zbirci priča suočava s najgorim u nama, drugima i cjelokupnom društvu, s čim se nije lako suočiti, dojam je nakon čitanja da nam je upravo trebao netko tko će nas upozoriti na očigledno, poput dječaka koji je uperio prst i viknuo da je car gol. Čitajući zbirku priča sigurno ćete doživjeti buru emocija, a na koncu ćete imati potrebu zapitati se čemu sve to i je li zbilja vrijedno. Možda to neke među nama uvjeri da je bolje sretan život živjeti nego stvarati na Instagramu i upravo je zato Dijagnoza zbirka koja nam je baš bila potrebna, a nakon nje preostaje nam samo veseliti se ostalim djelima ove autorice.
Književne kritičarije 