Arsen Dedić, skladatelj, književnik, šansonijer i prevoditelj, rođen je na današnji dan 1938. godine. Napisao je, skladao i izveo brojne dojmljive ljubavne i misaone pjesme, a sigurno niste ni znali da je nekima od njih baš on autor. Arsenove su pjesme godinama izvodili brojni poznati izvođači, a najljepše među njima (barem nama) donosimo u nastavku. Svoje favorite slobodno podijelite s nama u komentarima. 🙂
Pobjegnimo koji dan na more,
pobjegnimo sat il’ dva,
loše mi se piše, ide mi sve gore,
pobjegnimo ti i ja.
Ovdje ima malo neba,
ovdje ima manje ptica,
sjene nam se vječno slažu:
meni preko srca,
tebi preko lica.
Ovdje nema ničeg pravog:
televizor, lica ista…
Tamo kasna zvona zvone,
svježa posteljina
tijelo tvoje blista.
Ne trebaš mi ništa reći,
svoju prošlost, svoje ime…
Ako će ti biti lakše,
zagrli me, zagrli me…
Uzet ću te u naručje
da te čuvam usred zime,
grijat će te moje tijelo,
zagrli me, zagrli me…
Zagrli me oko vrata
oluja se diže,
ne može ti vjetar ništa,
ako priđeš bliže,
ako priđeš bliže…
Ukrao bih sreću za nas,
kupio bih, nemam čime,
jedino si moje blago,
zagrli me, zagrli me…
Ne trebaju tebi draga
ove pjesme, ove rime,
najviše je što se može,
zagrli me, zagrli me…
Život je more, pučina crna
po kojoj tonu mnogi što brode.
Nije mi srce plašljiva srna,
ja se ne bojim velike vode
Lome me vali, nose me struje,
oseka sreće, a tuge plima,
šiba me nebo bičem oluje,
al’ još se ne dam i još me ima
U jutra rana plaše me sjenke
minulih dana,
sjećanja mutna kao u laži, kao u snu.
Ipak se borim, ipak se nadam,
sve manje letim, sve više padam
i sve su jače ruke što me vuku dnu
Možda će žena svilenog bedra
koja me zove i pruža ruke
uliti vjetar u moja jedra
do nove žene, do nove luke.
Balaševićeva posveta Arsenu Dediću
Sa okusom mora, sa okusom soli
na usnama žarkim, u kosi
i koži,
ti si došla iz mora
da se pružiš kraj mene,
došla si tu,
praćena suncem.
U okusu mora, u okusu soli,
ti nosiš gorčinu svih onih stvari
što sam volio davno i
izgubio negdje,
sve ono što traje
daleko od nas.
Ovo vrijeme i dani što prolaze lijeno,
ostavljaju okus soli na usni,
ti skačes u more
pa me ostavljaš samog
na pijesku i suncu
da te ponovo gledam…
A kada se vratiš
ja te pustim da padneš
u naručaj pijeska i u moje ruke
a onda te ljubim
sa okusom mora,
sa okusom soli,
i okusom sna…
Raznesene valima i vjetrom
tu su tople ruševine ljeta
na rubu napuštenog mora
i jednog izgubljenog svijeta
Ničeg nema, ničeg nema
od tebe od mene
Ostala je samo prazna kuća
malo stvari ljetovanja nešeg
na stolu novine još leže
sa nekim datumima jula
Naša ljubav sad se ruši
kao pješčana kula
Al još sam uvijek ovdje
još zagledan u more
na vratima vile
u kojoj tuga spava
a kiše su se slile
u cvjetove agava
i ljetu je kraj
Od vremena poezije i mira
ostala je samo prazna kuća
u noći okrenuta moru
sad čeka ljubavnike nove
Ničeg nema, ničeg nema
od tebe od mene, od nas
