Arsen Dedić rođen je prije 82 godine, a ovo su najljepši njegovi stihovi

Arsen Dedić, skladatelj, književnik, šansonijer i prevoditelj, rođen je na današnji dan 1938. godine. Napisao je, skladao i izveo brojne dojmljive ljubavne i misaone pjesme, a sigurno niste ni znali da je nekima od njih baš on autor. Arsenove su pjesme godinama izvodili brojni poznati izvođači, a najljepše među njima (barem nama) donosimo u nastavku. Svoje favorite slobodno podijelite s nama u komentarima. 🙂

Pobjegnimo koji dan na more,

pobjegnimo sat il’ dva,

loše mi se piše, ide mi sve gore,

pobjegnimo ti i ja.

Ovdje ima malo neba,

ovdje ima manje ptica,

sjene nam se vječno slažu:

meni preko srca,

tebi preko lica.

Ovdje nema ničeg pravog:

televizor, lica ista…

Tamo kasna zvona zvone,

svježa posteljina

tijelo tvoje blista.

Ne trebaš mi ništa reći,

svoju prošlost, svoje ime…

Ako će ti biti lakše,

zagrli me, zagrli me…

Uzet ću te u naručje

da te čuvam usred zime,

grijat će te moje tijelo,

zagrli me, zagrli me…

Zagrli me oko vrata

oluja se diže,

ne može ti vjetar ništa,

ako priđeš bliže,

ako priđeš bliže…

Ukrao bih sreću za nas,

kupio bih, nemam čime,

jedino si moje blago,

zagrli me, zagrli me…

Ne trebaju tebi draga

ove pjesme, ove rime,

najviše je što se može,

zagrli me, zagrli me…

Život je more, pučina crna

po kojoj tonu mnogi što brode.

Nije mi srce plašljiva srna,

ja se ne bojim velike vode

Lome me vali, nose me struje,

oseka sreće, a tuge plima,

šiba me nebo bičem oluje,

al’ još se ne dam i još me ima

U jutra rana plaše me sjenke

minulih dana,

sjećanja mutna kao u laži, kao u snu.

Ipak se borim, ipak se nadam,

sve manje letim, sve više padam

i sve su jače ruke što me vuku dnu

Možda će žena svilenog bedra

koja me zove i pruža ruke

uliti vjetar u moja jedra

do nove žene, do nove luke.

Balaševićeva posveta Arsenu Dediću

Sa okusom mora, sa okusom soli

na usnama žarkim, u kosi

i koži,

ti si došla iz mora

da se pružiš kraj mene,

došla si tu,

praćena suncem.

U okusu mora, u okusu soli,

ti nosiš gorčinu svih onih stvari

što sam volio davno i

izgubio negdje,

sve ono što traje

daleko od nas.

Ovo vrijeme i dani što prolaze lijeno,

ostavljaju okus soli na usni,

ti skačes u more

pa me ostavljaš samog

na pijesku i suncu

da te ponovo gledam…

A kada se vratiš

ja te pustim da padneš

u naručaj pijeska i u moje ruke

a onda te ljubim

sa okusom mora,

sa okusom soli,

i okusom sna…

Raznesene valima i vjetrom

tu su tople ruševine ljeta

na rubu napuštenog mora

i jednog izgubljenog svijeta

Ničeg nema, ničeg nema

od tebe od mene

Ostala je samo prazna kuća

malo stvari ljetovanja nešeg

na stolu novine još leže

sa nekim datumima jula

Naša ljubav sad se ruši

kao pješčana kula

Al još sam uvijek ovdje

još zagledan u more

na vratima vile

u kojoj tuga spava

a kiše su se slile

u cvjetove agava

i ljetu je kraj

Od vremena poezije i mira

ostala je samo prazna kuća

u noći okrenuta moru

sad čeka ljubavnike nove

Ničeg nema, ničeg nema

od tebe od mene, od nas

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s