|Autor: Nebojša Lujanović
|Naslov: Južina
|Izdavač: Fraktura
|Godina izdanja: 2019.
– Split, utočište prognanima. Sada shvaćam. Samo je on mogao stajati na kraju mog progonstva. Uvale, restorani, suvenirnice. Ni riječi u vodičima o onima koji su se ovdje zaklonili. S vanjske strane ulančani kamen reflektira sjaj koji probada rožnice. S unutarnje zadržava plač i jecaj prognanih kroz stoljeća.
Slika je to Splita koju pažljivo biranim riječima oslikava Nebojša Lujanović u romanu Južina, lišena mediteranskog razgledničkog štiha koji nam svima najprije padne na pamet kad pomislimo na grad pod Marjanom. Lujanovićev Split živi daleko od sjaja turističke sezone i suncem okupane Rive, a u njemu do izražaja dolaze smeće i trulež koje grad skriva u svojim zidinama, kao i svi stanovnici s dna društvene ljestvice, od društva odbačeni, oni koje se izbjegava.
Iako se radnja čini jednostavnom – razočarani Pavle Kafadar nastoji inscenirati zločin kako bi razotkrio zločine profesora Karamana i njegovih suradnika – ubrzo se kriminalistički roman bez zločina pretvara u kritiku grada, države i društva općenito, grebući po svim njegovim slojevima i u svakom otkrivajući prevare i zločine. Paško je u svoj plan uključio ljude koji su odbačeni i od kojih ostali zaziru jer samo oni, kako kaže, mogu povjerovati da je bolji svijet – koji on želi stvoriti – moguć. Ispada tako da na kraju oni od kojih i čitatelj možda na početku pomalo zazire ostaju moralno nadmoćni i čisti spram onih koji se takvima predstavljaju.
Premda bi interpretacija romana trebala biti odvojena od autorove biografije, nemoguće je ne vidjeti u Paškovom Splitu Lujanovićev Split i Lujanovića u Pašku. Obojici je grad pod Marjanom treća sredina u kojoj su se pokušali pronaći, obojici je društvena elita Splita srušila iluzije i onemogućila bilo kakvo napredovanje ili čak zapošljavanje. I na neki su način i jedan i drugi pokušali prozreti tu elitu i njezine zločine, na koncu neuspješno.
– Pošten odnos prema pisanju značio bi da autor piše o proživljenome, direktno, ili indirektno, da je svoje knjige na neki način odživio. Pa onda umjetnički rekonstruirao. (…) Tako sam i ovu knjigu, kao i prethodne, prvo odživio, pa onda napisao. Da, živio sam i živim u Splitu kao doseljenik. Da, doživio sam slom svih iluzija i ostao ogoljen i pomiren s porazom – rekao je Lujanović u intervjuu za Jutarnji list.
Iako Paško radi nešto nedopušteno, i čitatelji shvaćaju da je to, čini se, jedini način na koji je moguće boriti se protiv pokvarenosti i zločina onih koji su na položajima i svesrdno navija da mu plan uspije. Lako je moguće povući paralelu romana Južina sa serijom Novine scenarista Ivice Đikića, bivšeg urednika Novog lista. Premda se serija i roman na različit način bave društvom, korupcijom, vezama i institucijama, kritika je vidljiva i u jednom i u drugom i na koncu nam i serija i roman poručuju da pravednije društvo nije moguće.
Stilski je roman izrazito zanimljiv. Krimić bez zločina konstruiran je dvjema fabulama: u jednoj kronološki pratimo Paška i događaje koji su doveli do toga da on pokuša promijeniti društvo, a u drugoj Antu Kalaića, interventnog policajca koji situaciju pokušava riješiti. Tek kad se fabule spoje, na samom kraju, saznajemo što se zaista dogodilo. Svojevrsna je nit vodilja roman Moby Dick Hermana Mellvilea koji je na neki način i ključ za razrješenje situacije, koji na koncu shvati i Kalaić. Kao dugogodišnji stanovnik Splita, Lujanović barata i jezičnim izričajem njegovih stanovnika, a posebno su stilizirani govori redikula.
Premda je zaključak pomalo depresivan – korupciji i zločinima se ne može stati na kraj, a bolje društvo ne postoji – Južinu svakako preporučujemo kao ogled društva u kojem svi živimo.
Književne kritičarije 