|Autorica: Maša Kolanović
|Naslov: Sloboština Barbie
|Izdavač: V.B.Z.
|Godina izdanja: 2008.
Sveučilišna profesorica Maša Kolanović, koja se 2001. godine na književnoj sceni pojavila zbirkom Pijavice za usamljene, okarakteriziranom kao veliko osvježenje i kojom je postavila ljestvicu očekivanja vrlo visoko, 2008. godine objavlila je svoj prvi roman Sloboština Barbie. Roman zanimljivog naziva od 14 poglavlja izvukle smo iz naftalina, a dvanaest godina nakon objave oduševio nas je koliko i kritičare koji su davne 2008. sabirali dojmove o njemu.
Ovo fikcionalno-dokumentarno djelo odvija se devedesetih godina u zagrebačkoj Sloboštini i predstavlja mozaičnu sliku odrastanja djevojčica i dječaka na prijelazu iz socijalizma u kapitalizam obilježenom zračnim opasnostima i bjegovima u podrumsko sklonište. Iako je pripovjedačica Maša, ona nije glavni lik – glavni su likovi lutke koje su antropomorfizirane, odnosno poprimile su ljudske osobine. Iako u romanu pratimo dječju igru, u njoj se naziru mnoge situacije i osobine koje i nisu tako djetinje – bludnost, zavist, preljub, krađa, neizostavni rat, ljubomora, ljubav – kroz koje se ocrtava sve ono o čemu su dječaci i djevojčice razmišljali, ono što su osjećali i kroz što su prolazili.
Povezano – Maša Kolanović: Možda je karma da mi osobni američki utopijski trenutak biva prekinut neviđenom krizom
Kako navodi Jagna Pogačnik, roman bi se mogao čitati kao žensko pismo, ali ga on i nadilazi upravo jer se ne radi isključivo o oblačenju barbika i krpicama. Također je ovo i autobiografsko djelo, ali ne u potpunosti, autobiografski dijelovi miješaju se s fikcionalnima i jasno se može iščitati kako je odrasla Maša Kolanović dodala određene dijelove zapamćenoj dječjoj igri. Opis ratnih događanja svrstava ovaj roman u stvarnosnu prozu, dok ga, s druge strane, možemo iščitavati i kao tipičnu kvartovsku priču.
U koferić na Štrumfove spremila sam svoju najvredniju pokretnu imovinu, najvažnije stvari koje sam na smaku svijeta htjela imati uza se. Jer, ako bomba pogodi baš našu zgradu i sve postane zgarište iz kojeg će mjestimice sukljati vatra i crni dimovi, život neće izgubiti smisao ako čitava ostane moja Barbi u svom kričavo roza kompletiću s malim fluorescentnim limunima, ananasimaa i bananama, roza-zelenom torbicom u obliku lubenice, sunčanim naočalama te otvorenim štiklicama koje najbolje pristaju uz tu kombinaciju.
Dokumentarnosti u djelu doprinose brojni zapisi vijesti, budnice, replike iz televizijskih serija i filmova, a posebno važnu ulogu ima prisutnost pop kulture i njezine glavne predstavnice u to doba – Barbie za kojom su žudjela apsolutno sva djeca, prema čijem su se posjedovanju rangirala u društvu. Osim Barbie, o kojoj i cijeli roman govori, brojne su aluzije na seriju Twin Peaks, film Sakupljači perja, spominju se Frankenstein, reklama za Kinderladu, Dinastija, detektivski romani. Vjerodostojnost ispripovijedanoj priči daju i ilustracije same autorice koje su stilizirane kao dječje i koje prate sve priče.
Pripovjedačica je djevojčica Maša koja pripovijeda u prvom licu, a ona je ujedno i lik i fokalizotorica te ju svrstavamo među infantilne pripovjedače. Unatoč tome, prisutna je svijest odrasle autorice, kao i naknadna pamet, što se vidi iz komentara događaja, stilski složenih rečenica i raznih dosjetki. Ipak, autorica nastoji stilizirati i što više oponašati dječji govor pa se ponekad dogodi i miješanje infantiliziranog pripovijedanja sa stilom odrasle osobe, a to se posebno vidi kada pripovijeda o padu Vukovara. Djevojčica bi, kao i svi školarci, prvo pomislila na to da njezini vršnjaci neće ići u školu, no odraslu Mašu odaje izraz katodna cijev.
Pao je Vukovar, a na njegovom mjestu na zemljopisnoj karti nalazi se samo pogorena rupa načinjena čikom cigarete. Pao je Vukovar i tamo djeca sutra sigurno neće morati ići u školu. Pao je Vukovar i pravi rat je bliže Zagrebu. Pao je Vukovar, a njegove je stanovnike netko prenio u letećim veš mašinama profesora Baltazara na neko sigurnije mjesto. […] Kad sam stigla doma, mama, tata i brat gledali su u televiziju zaleđeno kao u onoj Božjoj sekundi koja je s malim zakašnjenjem sada stigla i do njih. Katodna cijev je preko malih točkica emitirala pad. Ljudi u kolonama išli su negdje. Djeca su plakala, a oko njih su bili leševi neke bake, čovjeka bez cipele, čovjeka bez glave, krave, kokoši, svinje. Pao je Vukovar i izgledalo je zima tamo u Vukovaru jer su neki ljudi bili omotani dekama.
Prisutni su u romanu i dječji neologizmi kao što su blagosranje, Travnositnice, dvosobna (dvije osobe), a amerikanizacija je vidljiva ne samo u aluzijama na popularnu kulturu već i u miješnju engleskog u hrvatski u govoru djece iz Sloboštine. Kolažiranje s drugim jezičnim izričajima vidljivo je i u korištenju kajkavskog narječja te žargona mladih i vulgarizama.
Ovaj roman o dječjoj igri ujedno je roman o odrastanju, odnosno, kako je u pogovoru naglasio Miljenko Jergović, o posljednjem djetinjstvu u Jugoslaviji i prvom u Hrvatskoj. Iako čitatelj uglavnom prati fikcionalnu dječju igru, Sloboština Barbie zapis je o jednom važnom trenutku u vremenu te je, kada se gleda književnost devedesetih, neprocjenjivo štivo. Ako poželite saznati ponešto o životu u Zagrebu tijekom tih godina obilježenih strahom i promjenama, bez opterećenosti suhoparnim povijesnim zapisima, ovo je štivo za kojim trebate posegnuti.
Književne kritičarije 