Mani Gotovac, „Rastanci“: Zaljubljenost u život – i ljubav

| Autorica: Mani Gotovac

| Naslov: Rastanci

| Izdavač: V.B.Z.

| Godina izdanja: 2019.

„Luv se nasmije. Vozi još sporije. Vozi uz more. Šumovi. More se pokreće. Ono se, za razliku od nas, ono se nikada ne zaustavlja. Nema crne rupe u duši. Nema kraja.“

Sve je oko Mani beskrajno zanimljivo, intrigantno, romantično. Dugo sam željela posegnuti za nekim od njezinih djela, sva su me već samim naslovima privlačila, no to se nikako nije dogodilo. Onda su krajem 2019. stigli Rastanci, koje sam dugo mjerkala na Interliberu, no ipak kući otišla praznih ruku. A kada sam toga dana došla kući, zatekla me vijest da je Mani preminula. Sutra sam se vratila na Zagrebački velesajam i kroz gužvu se probila ravno do knjige.

„Kako je to more zapravo ravnodušno prema svim našim žudnjama, kao i prema žudnjama za njim. Ravnodušno je prema bilo kome i bilo čemu. Ustvari, more je sebeljubivo i odsutno. Zato je valjda uvijek i iznova nedodirljivo.“

Čitala sam ju dosta dugo, ali s velikim guštom. Još mi je dulje trebalo za sažimanje i zapisivanje stavova o knjizi. Neka djela moramo pročitati do kraja kako bismo upili njihovu mudrost i sasvim se uživjeli u umjetnost, dok su neka djela satkana kao mnoštvo malih čuda – svaka je rečenica kaleidoskop koji nas baca u druge dimenzije. To se događa pri čitanju Rastanaka.

Processed with VSCO with hb2 preset

„Vjerujem u senzualizam i u stvaralačku dokolicu. Volim ljudsku imaginaciju, njezinu istančanost, njezinu agresivnu energiju, njezinu produbljenost, njezinu snagu. Ona može transformirati tvarni svijet u umjetnost. To pretpostavljam svemu drugome na svijetu. Ona u uključuje ljubav o kojoj sam vam već govorila.“

Neki ljudi u svojim mislima kriju čitave svemire; neki imaju nevjerojatan dar osmišljavanja magičnih svjetova, dok neki žive takvu magiju da im je jedini zadatak pretočiti to u riječi i zapisati ih. Poetičan život pretvoren je u poetičnu knjigu.

„Sretna je. Ljubuje s morem i ne odvaja se od njega ni danju ni noću. More je i voli i pamti. Grli je njegova toplina, nestaje u njegovoj veličini. Utapa se i topi i u moru i u šljunku gdje se polugola brčka po cijeli dan. U sutonu pijucka domaću rakiju s mještanima. Lijepo joj je, dobro joj je.“

Pripovijedanje teče linearno, od samog upoznavanja dvoje zaljubljenih, a u pripovijedanju se izmjenjuju pripovjedač u trećem te pripovjedačica u prvom licu. Filozofija romana jest ljubav iznad svega, bez kompromisa, što često znači i potpuno ludilo, sebičnost, kolateralne žrtve ljubavi – te razbijanje niza društvenih normi. Možemo ju osuđivati ili o njoj misliti što god želimo, ali to je ljubav koja ispisuje romane, ništa mirnije ne bi nam bilo zanimljivo za čitanje, ne bi uzburkalo strasti i govorkanja.

„Mrzi njezine ekscese. (…) Koja zajebancija. Ali kako bilo da bilo, nije se mogao sjetiti ni jedne druge žene u svom životu koja je u toj mjeri zaokupila cijeli njegov krajolik. Sve ostalo, sve ostale, bile su ipak samo pozadina. Osjeća to i sada i još uvijek kao i prvi dan kada ju je vidio u Kazališnoj kavani. I danas, kada bi ušao u kavanu punu ljudi, odmah bi osjetio je li ona tamo ili nije. Njegove bi oči najprije ugledale nju. Nije ona za njega osobito zgodna. Nije je nikada poželio slikati. Nije u njoj vidio model. Ne zna točno ni je li inteligentna kako se inače čini. Sve više u to sumnja. Ali svjetlo je još uvijek tamo gdje je ona. Ima, kurac, ima tu neku svoju zlatnu auru, jebi ga.“

Tijekom čitanja shvatit ćete da vam zaista nije važno koliko se pripovijedanje zasniva na stvarnim činjenicama i u kolikoj su se mjeri neke scene i događaji zaista u stvarnosti odigrali tako kako su opisani – samo ćete željeti čitati dalje, dalje… Jer je pripovijedanje zaista zanimljivo i intrigantno. Moći ćete sagledati i neka od velikih imena naše kulturne scene iz neke druge – ili možda baš jedine ispravne – perspektive. Poželjet ćete i prošetati nekim starim Zagrebom kako biste doživjeli duh nekih drugih vremena. Poželjet ćete i otputovati u Veneciju i Opatiju – te ih osjetiti na način opisan u romanu – ili barem otići na kavu u Esplanadu.

Processed with VSCO with hb2 preset

Pred kraj se radnja usporava, sve se utišava – umiruje. Ali ljubav ne umire. Dovoljno je samo prelistati ovu knjigu da nas preplavi nekom čežnjom za koju nismo ni znali da u nama postoji.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s