Svjetski dan poezije: stihovi koje sigurno niste jako dugo pročitali

Poezija je ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi, i ono što se često dogodi. Poezija, to je stvarnije i korisnije ime života – rekao je francuski pjesnik Jacques Prévert, a upravo se danas obilježava svjetski dan onog bez čega život ne vrijedi. Iako se poezija slavi od davnih vremena (neki čak kažu da se svjetski dan obilježava još od 1505. godine), UNESCO je 1999. godine upravo 21. ožujka proglasio danom za promicanje čitanja, pisanja, objavljivanja i proučavanja poezije.

Jutros smo zajednički slagali popis omiljenih stihova, a kako bismo dodatno obilježile ovaj dan, odlučile smo napraviti i vlastiti izbor, i to pjesama na koje vjerojatno nećete toliko često naići na društvenim mrežama, a zaslužuju da se na njih podsjeti.

Sonja, izađi da skitamo,

imam ludu želju večeras da lutam.

Sonja, izađi i iznesi samo

malo nježnosti ispod kaputa.

Malo nježnosti, malo samo,

zalogaj jedan za ogromnu glad.

Sonja, izađi da skitamo,

noćas je nestvarno lijep grad.

Vito Nikolić

03-OS-lamnigu-treci (2)

Ako je život rijeka što teče,

ljubav je zlato nataloženo.

Ona ga u svom koritu njiše

A zlato raste. I što ga dalje

u sebi nosi sve zlatnija je.

Ja već prevalih tri nizine

Daleko za mnom izvor šumi,

a ušće ne znam gdje se krije.

A kad gledam na svoje dno

u šljunku sija zlato čisto.

I od visokog klasja ljeta

zlato je moje raskošnije.

Vesna Parun

dav

Enes Kišević

Uzalud se trudite

Jedan sam od onih koji stoje izvan

kruga

Ni za kakvu pobunu

Dobre volje da prepustim mjesto

drugome

Tek pustite mi moje snove

Raskidanu paučinu koju nastojim da

obnovim

Samo su mi prsti odveć odebljali

Vidjeh kroz pukotine i neću biti

onaj stari

Ostala je, dakle, samo volja da se

vjeruje

Lomna građa za tvoju sliku, svijete

Idem put svoju unatrag

Samo ljubav bit će znak da bijah ja

Težak teret stvoru kukavnom

Al ponijet ću ga – nije daleko

Slavko Mihalić

Screenshot_1

Nad trećim brdom u visini

Nebo ko zastor plavi.

Nad bijeli zvonik u daljini

Bijeli se oblak savi.

Zvoni. To dragog Krista slave

Anđeli u oblaku.

Dolazi suton, kose plave –

Sluti se po koraku.

Oblaci gore kao vatre.

Tio. Boje se gase.

Žita su glave svila – snatre.

Tio. Frule se glase.

Posljednji zvuci. K nebu lete

Poput modrih leptira.

– U oku tvome vidim, dijete,

Pejsaž večernjeg mira.

Antun Branko Šimić

dav

Dobriša Cesarić

Ako ne mi, netko će se već

voljeti kako treba,

jedno drugom strugati noć s kapaka

u sparno gradsko jutro iz kojeg je svaka

nada o morskom isparila

Ako ne mi, netko će već reći naglas

volim te, onako kako nisu pisali

jer nikad nije isto, kao što ni palačinki ne treba recept

tako ni ovome što mi imamo ne trebaju tuđe riječi

Pa ipak volim tvoje velike uši i način

na koji se kosa obrušava na njih u namjeri skrivanja

i što me podsjećaju na neka bajkovita stvorenja

koja se možda uopće ne smije voljeti

i čini mi se da je netko već napisao

sve o voljenim ušima

Ako ne mi, netko će već dati svojoj djeci

prvi paradajz iz vrta i reći da zapamte okus

da upravo tako

ljubav govori

Ako ne mi, netko će već izgovoriti

od ove se ljubavi ne može živjeti

i kako da odjednom ona poplaća

ovo prolijevanje godina

i čime da se iskupi

ta nenamjerna ljubav,

glupava pomalo

onako kakvi smo bili

i mi na početku,

a ona uvijek i zauvijek

Monika Herceg

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s