Pisci, stalni i povremeni, jeste li uspjeli zapisati – sebe?

(Bilješka o naslovu: Nisam sigurna tko sebe može nazvati piscem niti tvrdim da sam autoritet koji to može procijeniti. Ali ako pišete iz srca te svoje misli i osjećaje predajete papiru, ne morate sebe smjestiti u određenu ladicu, no dajte šansu sebi. I svom pisanju.)

Blogerska je scena opet počela cvjetati, a nema ljepše stvari od brušenja vlastite kreativnosti uz riječi kojima možemo pomoći sebi, a možda i drugima. Zbog toga se često čini da je to vrlo jednostavan posao – no jeste li ikada pokušali? Svatko tko je jednom materijalno pohranio vlastite misli – o onima koji posjeduju čitave takve arhive ne treba ni govoriti – smatra da je tim zapisom ostavio dio sebe nekom budućem sebi. Čini se da je to idealan dokument koji nas pamti onakvima kakvi smo bili i ostavlja prostor analizama i iščitavanjima karaktera – objektivno i između redaka.

Možemo li zaista zapisati sebe? Ili je to mit?

Kao vlasnica jedne takve arhive, dugo sam držala da će mi ona biti sveti gral u budućnosti. Da ću uspjeti iščitati sebe – ili barem sebe kakva sam bila dok su zapisi nastajali. Nasljeđe kojim ću se bolje shvatiti. Dogodilo se međutim nešto potpuno drugačije: sebi sam postala nejasnija. Istina, ti zapisi nisu nastajali toliko u dnevničkoj maniri, ali svejedno su me pri čitanju s odmakom tjerali u nostalgiju, smijeh, tugu. Ipak, neke metafore nisam uspjela dešifrirati. Mnoge boli nisam uspjela razumjeti. Shvatila sam – sebe ne mogu shvatiti. No jesam li u tim zapisima zaista ja?

Možda sam to ja – u afektu. Možda sam to ja – u polusnu. Možda pretjerujem u epskom duhu, inspirirana tko zna čime. Možda sam u tom zapisu odlučila biti – ja. Možda i nisam. Današnja ja to ne može znati. Naposljetku, današnja ja druga je osoba.

Možemo li pisanjem razumjeti sebe? Papir upija emocije, oslobađa nas, u to budite sigurni. No ako on oslobađa, od čega postajemo oslobođeni; stranoga tijela ili djelića svoje esencije? Lomimo li svoju ličnost na krhotine ili je to na papiru umjetnički razrađena kopija? Ne znam. Jedno je sigurno: što se više trudimo zapisati sebe, to se više od sebe udaljavamo. Sve više naše riječi tvore umjetno, strano tkivo. Možda nam se stvaranje svidi pa zadovoljno sebe papirnatog združimo sa sobom. Postajemo lik i gubimo iz vida stvarnost.

Teško je, s druge strane, razlučiti što je stvarnost, a što fikcija; gdje prestajem ja i počinje ja o kojemu pišem u prvom – ili trećem? – licu. Možda je recept mnogo jednostavniji: samo pisati. Zato pišimo. Možda riječima sebi stvorimo put do sebe baš onda kada se prestanemo truditi to učiniti.

 

Napisala: Barbara

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s