Kronike nestajanja: „Nevidljiva žena i druge priče“ Slavenke Drakulić

|Autorica: Slavenka Drakulić

|NaslovNevidljiva žena i druge priče

|Izdavač: Fraktura

|Godina izdanja: 2018.

„Sjedimo za stolom, a našim žilama umjesto krvi teče vrijeme.“

Ponekad nam se učini da se o nekim temama reklo već sve što se moglo reći, no književnost uvijek pronalazi nove načine, posebice da nam približi one teme od kojih se nesvjesno pokušavamo udaljiti. Početak i kraj, život i smrt – dvije su krajnosti kojima se često bavimo, no što je s onim između? Što s običnim danima koji prolaze u tihom iščekivanju jednoga od dvaju ekstrema?

Tu nam je temu, polagani proces bivanja koji se približava svom kraju, približila Slavenka Drakulić u svom novom djelu Nevidljiva žena i druge priče. Naviknuti smo na to da piše o ženama (čitali smo nedavno o Dori Maar, Fridi Kahlo i Milevi Einstein) i da s njih često otkriva veo koji društvo stavlja na žene, čime čini njihove genijalnosti vidljivima, no u ovom je slučaju riječ o drugom aspektu ženske nevidljivosti – onom koji dolazi s godinama.

Processed with VSCO with hb2 preset
Nakon što prođe ljepota…

Djela o fascinantnim ženama zamijenilo je djelo koje govori o običnim ženama – samim time što one nisu predstavljene svojim imenima i prezimenima, titulama i životnim postignućima. Sve su one samo osobe koje su se našle u životnim okolnostima koje nas sve čekaju. Starenje je proces koji ne možemo izbjeći, osim ako se život ne okonča nasilno, no o njemu ipak izbjegavamo govoriti, guramo ga na margine, promatramo s gađenjem – kao da se nećemo s njim nikad suočiti te i sami društvu postati nevidljivi.

„Čini mi se da otkrivam novu dimenziju postojanja. Istovremeno postojim i ne postojim jer sve više… blijedim. Možda u društvu postoji običaj koji ne dopušta da se starijim ženama kaže kako se zapravo pretvaraju u staklo? Najprije ono mutno, a zatim u sasvim prozirno.“

Nevidljivost u starosti ne zahvaća, jasno, samo žene, nego i muškarce. Promjene perspektiva u ovim su pričama česte; očišta iz kojih smo čitajući prisiljeni promatrati mijenjaju se i nameću nam promjene tijeka misli. Na trenutke se čini da sve priče govore o jednoj ženi, jednom muškarcu – te nam daje do znanja da je starenje univerzalan proces. Materijalni motivi vjerno prate taj proces, no njihovu je vrijednost teško odrediti jer i sami ovise o perspektivi. Onima koji odlaze postaju beskorisni te njima samima dodatno naglašavaju njihovu nevidljivost. Onima koji ostaju ti predmeti postaju slamka za koju se hvataju dok žale što nevidljivost nisu barem vlastitim postupcima pokušali smanjiti. Od razglednica i starih fotografija do parketa, odjeće i napuštenih stanova – sve materijalno ukazuje na krhkost ljudske rase. Ne postoji sretan završetak, nemoguće je očuvanje dostojanstva.

Processed with VSCO with hb2 preset
…postajemo li nevidljivi?

Ipak, ovo djelo nije obojeno pesimizmom, iako nas baca u veliko promišljanje. Vješte rečenice i jedinstven stil autorice čine ovo djelo univerzalnim dokumentom protoka vremena – pripovjedači se ne mogu pomiriti s tim da svatko na ovaj svijet dolazi s određenim rokom trajanja, ali pokazuju da u tome naposljetku možda ipak nema ništa loše, samo je važno ne promatrati ga s mržnjom, nego ga istinski prihvatiti i ne odbaciti one koji su u njemu već sazreli. Nevidljivost time iščezava i pretvara se u vrijednost.

Kako bismo u vrijednosne brojke pretočili ovo djelo? Možda je dovoljno reći da ćete poželjeti bolje promatrati svijet oko sebe te se zagledati u lica prolaznika i osoba u tramvaju. Jer svatko nosi svoju priču, a sve su priče vrijedne pričanja – i slušanja.

 

Napisala: Barbara

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s