Dan sv. Valentina od davnina se obilježava kao Dan zaljubljenih i dan kojim se slavi ljubav, zahvaljujući ljubavi kršćanke i rimskog legionara. Legenda kaže kako se mladi par zaljubio te je legionar odlučio prijeći na kršćanstvo. Međutim, tijekom priprema za brak, oboje su smrtno oboljeli, a svetac im je brak blagoslovio dok su njih dvoje umirali zagrljeni. Prema drugoj legendi, Valentin je bio jedini biskup koji se usprotivio naredbi cara Klaudija da se njegovi vojnici ne smiju ženiti kako bi se srčano borili i koji je, unatoč zabrani, sklapao brakove.
Premda proglašen Danom zaljubljenih zahvaljujući Valentinovom štićenju mladih ljubavnika, dan kojim se slavi ljubav u posljednje je vrijeme sve više komercijaliziran i jedan je od dana tijekom kojih se proda najviše cvijeća na svijetu, posebice ruža. Unatoč komercijalizaciji, mnogi zaboravljaju da se ljubav treba slaviti svaki dan, a ponekad poezija može biti najljepši poklon. Upravo zbog toga prokopale smo po svjetskoj književnosti i izvukle neke od najljepših ljubavnih stihova kojima ćete sigurno raznježiti svoje (bolje) polovice.
Vesna Parun: Zlato
Ako je život rijeka što teče,
ljubav je zlato nataloženo.
Ona ga u svom koritu njiše
A zlato raste. I što ga dalje
u sebi nosi sve zlatnija je.Ja već prevalih tri nizine
Daleko za mnom izvor šumi,
a ušće ne znam gdje se krije.
A kad gledam na svoje dno
u šljunku sija zlato čisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskošnije.
Dobriša Cesarić: Povratak
Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
ili ne želim.U moru života, što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve, što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti, koliko nas vežu
Neki stari lanci.No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono, što je bilo;
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.
Fotografija: Pixabay
Enes Kišević: Valcer kiše
Žureć pred kišom, pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.Nad nama su se kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.Zadihani, osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.Srce se čulo u svakom kutu
naših tijela.Možda sam mogao u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,al’ valcer poče…
I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.
Vesna Krmpotić: Duša se moja sjeća tvog lica
Duša se
moja sjeća tvog lica,
mada te oči nisu srele.
Idem i zagledam lica
ljudska,
i tražim te, tražim, toliko te tražim
da te valjda i ne
umijem naći.
I možda sam davno kraj tebe prošla
na kakvom
trgu, u gužvi perona,
mudro te pustiv da zauvijek prođeš,
jer već
sam mogla, živote moj, bez tebe,
ali ne bez ovog traganja za tobom.
Aleksandar Sergejević Puškin: Volio sam Vas
Volio sam Vas; i ljubav još, možda,
Nije ugasla sva u srcu mom;
No nek Vas ona sad ne brine više,
Ja neću da Vas rastužujem njom.Volio sam Vas nijemo i bez nade,
S ljubomorom i strepnjom srca svog;
Volio sam Vas iskreno i nježno,
Volio Vas tako drugi, dao Bog.
Pablo Neruda: Ne budi daleko od mene
Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razlikuje tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
Slavko Mihalić: S tobom napokon sav
Sve će biti otpisano osim ljubavi. Od njezina
ognja zažare se lica bezbojnih. Tijela stižu svoje oblike.
Idu ruku o ruku, prepoznata, šire prostor svijeta.Kamo ćeš me odvesti, moja ljubavi? Ali ne osjećam
strah od koraka koji mi idu ususret. Nisam niti
obijestan, ja samo mjerim svoju želju. Smijem. Svi
putovi sad mi jednako pripadaju. I oni trebaju moju smjelost.Tebi govorim, ljubavi, koja si plodna poput kiše,
Plemenita poput večeri, raskošna poput sunca, koja si
uvijek sve sadržajnija poput mora.Idem s tobom napokon sav.
Desanka Maksimović: Naša tajna
O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod boljelo.Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao u sazviježđa žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke smijeha voljeli smo više
od šuma suza.Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vijek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u meni vječito:
da li opija toplo
kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna šuti u meni rječito.O, nikome neću reći
da li se radosna ili bolna
pjesma događa u meni.Ja više volim da prešućene
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovjek i njegov san.
Fotografija: Pixabay
Antun Branko Šimić: Ljubav
Zgasnuli smo žutu lampu,
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela.
Vani šume oblaci i stabla,
vani lete teska bijela krila.
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu.
Moje ruke svijaju se, žude, mole.
Draga, neka tvoje teške kose
Kroz noć zavijore, zavijore
kroz noć
Kose moje drage duboko šumore
kao more.
Konstantin Simonov: Čekaj me
Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviš da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek kaže tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu,
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Popis, prikladno, završavamo „najljepšom ljubavnom pjesmom svih vremena” te smo sigurne da nakon čitanja svih ovih izjava ljubavi i vi svoju želite nekomu pokazati. A nema bolje prilike za to od svakog susreta s voljenim osobama.
Napisala: Željka
Naslovna fotografija: Pixabay
Književne kritičarije 