| Autor: Kristian Novak
| Naslov: Črna mati zemla
| Izdavač: Oceanmore
| Godina izdanja: 2013.
| Ocjena: 5
Ovo je priča, ako o ičemu, o vremenu kada sam znao što je hrabrost, traganje, strah i naposljetku – uvijek – ljubav. Ovo je priča koja ostavlja bez daha, ona kojoj se vraćamo i vraćamo koliko nam god mučna bila. Ovo je priča o gubitku, o sjećanju i o jednom dječaku. Ovo je priča o krivnji. Ovo je priča o svakome od nas.
Črna mati zemla pojavila se na hrvatskoj književnoj sceni iznenada, a ubrzo potom zauzela je na njoj monumentalno mjesto. Odjednom je cijela jedna kulturna zajednica postala novakocentrična: romani mu se gutaju, o njemu se piše, predstave su postavljene prije nego što se tinta u knjigama uopće osušila. Novak je na istu tu scenu izbacio sav prljavi veš Međimurja, ujedno ga i vrativši na književnu kartu Hrvatske. Usudio se progovoriti o pedofiliji, surovosti, iznio je pred čitatelje intimne mučne scene i mračne portrete. I to je učinio na posve nov i svjež način.
Novakov je protagonist mladi pisac Matija Dolenčec, čovjek koji pričajući tuđe priče pokušava zaboraviti onu najstrašniju – vlastitu. Autoreferencijalne opaske o pisanju i književnosti prožimaju njegov svakodnevni diskurs te on upravo u pisanju vidi oblik terapije: njime pokušava zaliječiti slomljeno srce i ujedno, iznošenjem tuđih tužnih i surovih priča, zaboraviti svoju. S Matijom se čitatelj susreće usred kreativne blokade, u trenu kada shvati da neće moći ispričati ničiju priču dok ne ispriča vlastitu. Jer sjećanja su tu i samo čekaju da provale iz njega.
Stvari koje si zaboravio pričekaju neko vrijeme. Prekriže ruke i gledaju te iz prikrajka, gurkaju jedna drugoj laktove u rebra i podsmjehuju se tiho kako ne bi remetile svetost zablude. Postaju glasnije tek kada prestaneš, kada zaista ne znaš dalje, i tada krenu po tebe, bijesne jer si im uskratio pravo na suživot sa svim novim predmetima i ljudima koje uredno trpaš u skladište koje nazivaš svojim životom.
Okružen ubojstvima ljudi koje je poznavao cijeloga života i očevom smrću, dječak Matija, odrastajući u međimurskom selu prepunom priča i legendi o nadnaravnim bićima, ne želi i ne može prihvatiti istinu. Misleći da mu lažu i da je otac otišao jer se na njega naljutio, svakodnevno za njim traga dovodeći u opasnost i sebe i prijatelje. Otkrivši vlastitu stranu koju smatra izrazito lošom, dane počinje provoditi sa svojim demonima od kojih pokušava pobjeći u usamljenost. Tamo ga čekaju samo najcrnje misli, crne kao črna mati zemla.
Matijina priča priča je o svakome od nas: o onome trenutku u kojem ne vidimo izlaz. O trenu u kojem se borimo sa samima sobom, pokušavajući pobjeći od surovosti svakodnevnice. Ponekad je takva vremena najlakše zaboraviti. No kako mislite zaboraviti? Je li moguće zaboraviti ono što je dio nas? Dolenčec nam poručuje da nije. Moguće je samo potisnuti sve ono što nas muči dok ne smognemo hrabrosti za suočavanje.
Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.
Nijansirajući karakterizaciju likova od govorne preko socijalne do psihološke, Novak je pred čitatelja doveo čitavo međimursko selo s tužnim sudbinama stanovnika obavijenim izmaglicom rijeke koja ih okružuje. Smjestivši radnju u rodno Međimurje, dao je priliku dijalektalnoj književnosti za veliki povratak. Jezično raslojavanje s različitim varijantama kajkavskog i idiolektima u službi je nijansiranja likova, a upravo to romanu i daje životnost.
Nakon Črne mati zemle Novak je napisao još jedan roman, još popularniji, ako je to uopće moguće. Kad se god priča o jednome, neizbježno se spominje i drugi, nerijetko u uspoređujućem tonu. I dok se svi ostali prepiru je li bolji jedan ili drugi, sigurni smo kako će jednoga dana, u jednoj od budućih književnih povijesti, stajati uz bok jedan drugome i činiti Novakovo ime jednim od najsjajnijih imena današnje književnosti.
Napisala: Željka
Foto: Zagrebačko kazalište mladih
Književne kritičarije 