|Autorica: Sanja Pilić
|Naslov: Sabrane pjesme
|Izdavač: Mozaik knjiga
|Godina izdanja: 2017.
Prva asocijacija na Sanju Pilić većini je vjerojatno dječja književnost, što uopće nije pogrešno – ova spisateljica svakim novim objavljenim izdanjem dokazuje da najstroži kritičari, djeca, itekako cijene njezin rad. A da se cijeni i njezina poezija pokazuje činjenica da su njezine zbirke objedinjene dobile novo ruho. Ženske pjesme (2000), Znala sam da moram izabrati drugačiji život (2003), Ljubavi različite, pjesme razne (2006) i Sitnice (2014) prošle su godine uokvirene šarmantnim mekim uvezom naslova Sabrane pjesme.
Zbirke sabranih pjesama ne objavljuju se tako često autorima pred kojima je još duga spisateljska karijera, no čitajući ovo izdanje, zaista se dobiva osjećaj cjelovitosti i smislenosti njegova postojanja. Četiri se cjeline izvrsno uklapaju jedna u drugu i čine jednu veću, skladnu razvojnu liniju koja priča o životu i ljubavi bez uvijanja. Riječ je o pjesmama koje se iščitavaju više puta, danima, u tramvajima ili na plažama. Ako ih dosad niste čitali, nakon osvrta koji slijedi moći ćete zaključiti želite li im dati priliku.
Od malih gradskih terasa na kojima svira jazz, prisjećanja na prošle ljubavi i ljetne bezbrižnosti u zraku do pritajene tuge i odraslosti koja to više ne želi biti, Ženske pjesme zapravo su djevojačke – one žude za djetinjstvom i princem na bijelom konju od kojeg lirsko ja na kraju ipak želi pobjeći „tamo gdje će me voljeti više“. To su pjesme koje se protiv tuge bore sa sobom, a odgovor čeka u sljedećoj cjelini: „fućkaš život ako nije najbolji“.
Glas koji se bori sa sobom u zbirci Znala sam da moram izabrati drugačiji život postaje glas koji vodi dijalog – sa sobom ili s drugima koje uvijek nosi u svojim mislima. Javlja se određena vrsta bezbrižnosti koja nije ni djetinja rasterećenost ni nemar, nego pomirenost sa svime što se dogodilo i stupanje naprijed.
Treći dio učenje na greškama prigrlio je kao osnovni mehanizam življenja koji rađa određenu snagu – više ne žudi za prošlošću, ne čeka budućnost, samo živi. Usredotočenost na motiv duše stihove čini zrelijima i u čitatelju rađa novu želju za čitanjem zbirke do kraja. Borba sa samih početaka u zbirci Sitnice prerasla je u svijest o prolaznosti.
Od zabrinutog „što ćemo učiniti s našim životom“ do umirenog „volim kada se stvari odvijaju po planu“ prošlo je nekoliko manjih vječnosti. One svijet koji je autorica izgradila svojim stihovima možda nisu učinile boljim mjestom, ali čitatelju omogućavaju da baš u tom procesu nauči spoznavati i uočavati svakodnevne ljepote. Idealno štivo za lijeno ljetno jutro. Ili popodne.
Napisala: Barbara
Književne kritičarije 