Šoljanov „Kratki izlet“: generacijski put od trnja do zvijezda – i natrag

|Autor: Antun Šoljan

|NaslovKratki izlet 

|Godina izdanja: 1965.

|Ocjena: 5 

Sjećam se čitanja Kratkoga izleta u srednjoj školi: nešto je u riječima toga romana – ili pripovijetke, kako tvrde neki s punim pravom – što čitatelja uvlači u svoj misteriozni svijet i ne dopušta mu da izađe iz njega bez posljedica. Sjećam se i sata na kojemu smo obrađivali lektiru (kao i kasnijega seminara Novije hrvatske književnosti) i govorili o izgubljenoj poslijeratnoj generaciji koja kao da je osuđena na vječna i besciljna lutanja. Nisam mogla ne zapitati se: je li pripovjedačeva moć u tome da se svaki čitatelj zapita je li i njegova generacija na neki način izgubljena ili smo moja generacija i ja samo još jedan takav izolirani slučaj?

Mi nismo bili sposobni ni jednog jedinog časka živjeti u stabilnijoj duhovnoj ravnoteži. Zašto je tako? Ne znam. Toliko stvari ne znam baš o svojoj generaciji. Uvijek mi se činilo da su pokoljenja prije našega i nakon našega toliko jasnija.

Od panike do apatije, tvrdi pripovjedač, kreće se raspon raspoloženja te izgubljene gomile ljudi. Njihovo je putovanje na neki način svrha samome sebi, čime je osuđeno na kružnu putanju. Na početku ih okuplja Roko, čovjek s ciljem, a zanimljivo je da se njegovo djelovanje povezuje sa sretnom zvijezdom, neupitnim autoritetom koji će nas voditi i u koji ćemo se pouzdati bez suvišnih preispitivanja. Kada vođa okupi družinu, putovanje kreće entuzijastično. Zvijezda im se osmjehuje dok predvodi povorku. Ipak, sve poprima sablastan ton u trenutku kada shvate da vođa nema sve odgovore i da njihovo putovanje poprima veće razmjere od običnoga ljetovanja. Ono postaje nešto što će ih obilježiti za cijeli život, na tom putovanju morat će preuzeti odgovornost za sebe, retrospektivno zaključuje pripovjedač.

Ništa nas ne može više zaustaviti, mislio sam. Nikakva zapreka, nikakva klopka. Ako se nekamo ima doći, mi ćemo doći.

Četiri su stanice koje likovi svojim odlukama i postupcima određuju kao prekretnice. Petar odabire putene užitke, Vladimir svoje putovanje prekida u zlosutnoj konobi opijen baršunastim vinom, Ivan u gotovo napuštenom mjestu prepoznaje svoj rodni kraj, a dvije Ofelije odluče vratiti se kako ne bi narušile sterilna pravila svojih konvencionalnih života. Ono što je na početku bila nedužna ekspedicija u potrazi za freskama postaje, ispostavlja se za pripovjedača i Roka – jedine preostale putnike koji su se uspjeli provući kroz trnovite prepreke na svome putu, potraga za idealima i smislom života.

Hrabro smo, sa svima drugima, pokušali vjerovati da se sve može iznova otkriti, osvijetliti novim smislom, i da se tu, na ovom komadiću tla, može odigrati potpuno nova drama.

Roka, koji ih zaista bez ikakvih putokaza uspijeva dovesti do zadnje točke, Gradine i njezina samostana, zaista vodi zvijezda – shvaća pripovjedač. Ona ih dočekuje iznad samostana koji se ukazuje kao dom koji su davno napustili, možda čak u duhu svojih predaka, a sada mu se vraćaju. Misao da je sve bilo predviđeno pripovjedača na trenutke zasljepljuje u ekstazi, a spoznaja da negdje u našoj blizini postoji svijet kojega smo nesvjesni – neistražen, izoliran, istovremeno naš i potpuno otuđen od nas – izaziva trnce. Zvijezda je zaista bila u pravu, ili se barem tako čini dok ne zapluta u pripovjedačevu vrču vode, u tom trenutku osvojena u potpunosti. Tada mu se učini da su se vratili natrag na sam početak: zvijezda je bila lažni trag, ona je nadmoćna sila koja se njima poigravala, a Roko je samo naivni prorok bez stvarnih saznanja.

Nikad nema ništa na kraju. Putovanje je važno; red, disciplina. Čovjeku nema druge nego da se trudi; da učini najbolje što može. I da se na kraju, po bogzna koji put, uvjeri da nema ništa.

Freske, krajnji cilj, potpuno su uništene. Ako su uopće ikada postojale. Ostaje samo sjećanje na izlet čiji spomen polagano curi iz pripovjedačeve svijesti u nepovrat i tjera ga na konstantno preispitivanje. Naoko pesimističan kraj ostavlja nas na trenutak u nostalgiji i beznađu, ali i otvara brojna pitanja te se čini da ipak nudi i poneku optimističnu notu.

Što se nalazi na kraju dugoga i napornoga puta? To pitanje muči svakoga tko tek pomisli na pokretanje. Događa li se sve s razlogom i je li sve predodređeno? Ni na to ne možemo saznati odgovor dok se ne pokrenemo. Koja nas sila gura prema naprijed i nalazi li se u nama ili izvan nas? Treba li joj vjerovati? Zvijezda vodilja može se u kontekstu vremena nastanka iščitati i u političkom ključu, na što upućuje i konotacija putokaza koji upućuje lijevo/desno. No nije u tome poanta. Poanta je da – sa zvijezdom ili bez nje – čovjek može učiniti velike stvari, iako mu se one ponekada ne čine velikima iz trenutne perspektive. I pritom ne treba biti usmjeren na cilj – jer poanta je u putovanju. Kratkom izletu ili cjeloživotnom putu, tako je svejedno.

Koračao sam življe i smjelije. Treba samo nastaviti, ne predavati se, ne odustajati. Tvoja dionica puta je kratka i mučna, ali s tobom ide armija ispod zemlje. A zveket nevidljivih mačeva, šuštanje mantija, zvuk sjene lutnje i bezbrojni koraci ispunjavali su moju tamu. Poklonivši mi život, vi živite u meni, poručio sam djedovima u tami. Budite mirne, duše pokojnika, vaše se putovanje nastavlja.

Napisala: Barbara

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s