|Autorica: Marija Jurić Zagorka
|Naslov: Kći Lotršćaka
|Godina izdanja: 1921.
| Ocjena: 3
Ona je grička ljepotica iz koje isijava dobrota i koja nikada nije ni mrava zgazila, a on je visok, crn, zgodan i još k tome hrabri junak koji izaziva nevolje gdje god se pojavi, ne plašeći se, kako se čini, baš nikoga. Ako vam je ovaj opis poznat, vjerojatno ste čitali bilo koje djelo Marije Jurić Zagorke. Iako su sva slična, svako od njih ima ono nešto na što svi padamo kada se zaželimo lakšeg štiva u kojem se (pseudo)povijest i ljubav neraskidivo isprepliću. Iako je stvorila mnoštvo priča i mnoštvo ljubavnih parova, zaljubljenicima u Zagreb Kći Lotršćaka posebno je draga, a svaki put pri čitanju svi zdušno navijaju za Mandušu i Divljana, iako je priča vrlo dobro znana.
Laži, zamke, ubojstva, nasilje, romanse, trovanja, pohlepa i zloba sastavni su dio romantičke književnosti, stoga ne iznenađuje činjenica da ih je pun i ovaj roman. Podsjetimo, Manduša je djevojka sa zagrebačkog Griča, prozvana kćeri Lotršćaka jer to gričko zvonce najljepše zvoni kada ona njime upravlja. Život joj je sjajan i bajan sve dok se u njemu ne pojavi antikrist kojeg svojom nevinošću spasi od sigurne smrti, zbog čega bude izgnana. Njihove avanture tek tu počinju. Manduša i Divljan uskoro se zaljube, no, kako to obično biva, ne priznaju si to odmah, a ponos dobije mnoge bitke. Nakon nekoliko ljubavnih zavrzlama, otmica, sigurnih smrti i pojavljivanja, na koncu sve završava poznatom i živjeli su sretno do kraja života.
Manduša je jedan od likova koji je Zagorka preuzela iz narodne predaje. Naime, legenda kaže kako je djevojka Manda zaslužna za ime današnjeg glavnog grada i njegovog centra – Manduševca. Ban je, prema usmenoj predaji kasnije zapisanoj, prolazeći sa svojom vojskom koja je skapavala od žeđi sreo djevojku Mandu i naredio joj da mu da vode poznatom: Djevojko, zagrabi! Nazvavši svoju glavnu junakinju imenom koje se vezalo uz legendu, Zagorka joj je dala štih izvornosti i jake povezanosti sa Zagrebom, a legendom koju donosi na kraju – o Majci Božjoj od Kamenitih vrata – sve je to samo i potvrdila. No pitanje je je li Zagorkina Manduša išta više od ljepote i dobrote.
Budući da se radi o djelu romantizma, očekivana je crno-bijela i vrlo plošna karakterizacija: likovi su ili dobri ili loši, trećeg nema. Time se, stvorivši svoje likove, vodila i Zagorka, a Manduša je, očekivano, najbolja od najboljih. Mlada i naivna, neiskusna i djevojka koja se nije srela sa zlom u svijetu. Dobra je i vjeruje da su svi oko nje dobri, a vjera u samu sebe i u svoje sposobnosti ne postoji. Manduša je djevojka koja upada u probleme na svakom koraku, upravo zbog svoje naivnosti i lakovjernosti, a spašava ju, ni manje ni više nego – snažni muškarac. Čini se da Manduša ne može ni koraka napraviti bez Divljanove pomoći i čvrste ruke – no to nas ne treba čuditi, onda je prevladavao takav svjetonazor. Ipak, možemo si dozvoliti barem malo iznenađenosti ako smo imalo upoznati sa Zagorkinom biografijom. Dok je u stvarnom životu živjela burno, pišući isprva pod pseudonimima, a kasnije i javno iako je žena, i komentirajući tadašnju politiku iz fotelje u Obzorovoj redakciji, svojim je ženskim likovima udahnjivala život nadahnut diskriminacijom i neravnopravnošću žena.
Kao što je već rečeno, za Zagorkinim djelima svi rado posežemo i vadimo ih iz nafalina brišući slojeve prašine s njih kad se zaželimo lakog štiva. I tako će uvijek biti. U njezinim ćemo djelima uživati i ako se zaželimo pročitati koju o gradu koji je velik i jak k’o čelik. No ako posegnemo za njima tražeći neku veliku umjetničku vrijednost ili snažne likove – razočarat ćemo se, nažalost. Unatoč tome, Zagorka stoji bok uz bok Šenoi na početku borbe za hrvatsku književnu svijest i publiku te je upravo ona jedna od onih kojima možemo zahvaliti što uopće imamo za čime posegnuti kada se sjetimo tog mračnog doba njezina djelovanja. To joj nitko ne može osporiti.
Napisala: Željka
Književne kritičarije 