Glembajevi kroz pokret, na rubu strasti i dekadencije

Gospoda Glembajevi već gotovo čitavo stoljeće postoje u kulturnom prostoru, a virtuoznost dramske strukture i teksta uz, naravno, uvijek aktualnu temu pomogli su da se djelo održava kroz različite umjetničke oblike: dosad vrlo popularne kazališne izvedbe i legendarni film s Mustafom Nadarević i Enom Begović u glavnim ulogama. Zagrebački HNK nakon kraćeg je zatišja obitelj magnata odlučio prošle godine prikazati kroz novu prizmu: baletnu priču.

Na izvedbi 24. siječnja 2018. još sam se jednom uvjerila u činjenicu da je balet jedan potpuno drugi svijet. Salonsku je dramu smjestio u širi kontekst i gledateljima koji djelo nisu čitali pruža cijelu perspektivu, a onima koji su čitali dodatno razjašnjava glembajevsku situaciju poznatu iz proznih fragmenata. Brojne sekvence pružaju dvostruku perspektivu: dok ljubavnica Castelli prosipa oko sebe sve svoje čari na prosce, supruga Danielli bori se sa sobom i svijetom koji polagano napušta, a zatim se planovi stapaju dok Castelli s ljubimcem u ruci doslovno prelazi preko već beživotnoga tijela svoje suparnice.

Svi su teški dijalozi pretočeni u pokrete koji su maestralno prikazali sav raspon emocija i snažno utjecali na publiku. Ono na čemu ovakva izvedba gubi jest Krležin verbalni genij, no svakako i dobiva jer u složenom plesu pokreta iz stotinke u stotinku uspijeva pokretima izraziti kompleksnost karaktera, za što je riječima ipak potrebno malo više. Tomu je pridonijela i bogata glazbena podloga s Beethovenovom Mondschein sonatom kao provodnim motivom. Njome je barunica Castelli (Iva Vitić Gameiro) – istovremeno otmjena i zla, strastvena i okupana sirovim erosom – koja je od samoga početka vladala scenom, i stavom i svojim plesnim sposobnostima, zabljesnula u svoj punini karaktera.

Iako držimo da Krležine riječi malo što može zamijeniti, ova je izvedba osvježenje za zagrebačku publiku koja s Krležom od samih njegovih početaka ima poseban odnos. Leo Mujić, koreograf, redatelj, autor libreta i glazbenog izbora zaista je uspio prikazati ovu obitelj u svome punome cvatu i raskoši koja pomalo tone prema biološkom, moralnom i društvenom dnu. U dva su sata, uz jednu pauzu, tijelom i pokretom prikazani sav sjaj i užas jednoga životnoga puta koji od samoga početka titra na rubu i priziva tragičan kraj, a Leone (Takuya Sumitomo) i Angelika (Rieka Suzuki) svojim su epilogom pokazali da nakon svega ipak ostaje ljubav.

Napisala: Barbara

Naslovna fotografija: Facebook / HNK u Zagrebu

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s