|Autor: Renato Baretić
|Naslov: Osmi povjerenik
|Izdavač: AGM
|Godina izdanja: 2003.
|Ocjena: 5
– Jesi čuo kad za Trećić?
– Trećić? Mislite, onaj otok?
– Otok, otok.
– A šta ja znam… Ono, samo iz križaljki. Dvanaest vodoravno, šest slova: naš najudaljeniji naseljeni otok. Ništa drugo.
Riječi su to kojima premijer Vlade Republike Hrvatske upoznaje svog stranačkog kolegu Sinišu Mesjaka s otokom koji će mu, kao politička kazna, promijeniti život. Ujedno su to riječi i kojima Renato Baretić upoznaje čitatelje koji posljednjih 15 godina zaviruju iza korica njegova romana-prvijenca s utopijskim otokom koji pokazuje da su za lijep život i ljubav dovoljni komad mora, komad neba i zajedništvo.
Iako se Vladinom povjereniku zadatak uspostavljanja vlasti usklađene sa zakonima i Ustavom RH ne čini dugotrajnijim od dva tjedna, naš najudaljeniji naseljeni otok sve je samo ne običan, a njegovi ga stanovnici ljubomorno čuvaju od ostatka svijeta. Iako bi sama pomisao na otok na kojem nema trajekta, nema signala za mobitel, nema ni običnog telefona, nema struje, nema vodovoda, nema kanalizacije u modernom čovjeku okruženom svim tehnologijama neophodnima za život izazvala jezu, Trećićani tiho, ali odlučno odbijaju svaku promjenu. I premda Siniši Mesjaku na početku ništa nije jasno, kad se u čitavu priču upletu solarne ćelije, morske medvjedice, talijanska mafija, pornoglumica u egzilu i nekoliko prijatelja koje će ubrzo steći, postat će mu jasno zašto su Trećićani tako lako zaboravili svijet.
Dočekavši ga demonstrativno u maloj luci s crnim kišobranima, stanovnici Trećića ubrzo se povlače u sebe, onemogućivši Siniši da, unatoč prevoditelju, dopre do njih. Međutim, ubrzo sam Baretić, a s njim i Siniša uz pomoć najboljeg čovjeka kojeg je upoznao, svog prevoditelja i prijatelja Tonina, uspije zagrebati po površini i otkriti surove životne situacije koje su svakoga od vremešnih stanovnika učinile onakvim kakav jest. Upravo zbog toga radost i tuga u ovome su romanu nerazdvojni kao sol i more, a likovi s kojima se srećemo na njegovim stranicama uvlače nam se u srca jednakom brzinom kao njihov dijalekt u rječnik.
Baretićevo impresivno vladanje emocijama nadmašuje njegovo vladanje jezikom. I kao što se Mesjak pita jesam li još u Hrvatskoj kad shvati da Trećićane ne razumije ni riječi, isto se pita i svaki čitatelj. Virtuozno ispisan na nekoliko jezičnih razina, uz izmišljeni otok, roman nam donosi i izmišljeni jezik u čijem usvajanju sa svakom novom stranicom uživamo i napredujemo.
– Cukor, fuormijenta, rajzini, bretvijele, sardlo namba seven…Na badnje jutro Siniša je osluškivao taj trećićanski govor, načas pijevan, načas tvrd, načas nekako prigušeno zvonak poput lanca sidra dok grebe, podižući se preko ruba drvene prove. Ispočetka, u prvim danima svog mandata, dok mu se zadatak još činio dosadnim, ali lako obavljivim, prema otočkom je narječju bio potpuno ravnodušan. S vremenom mu je, međutim, u nedostatku druge razbibrige, postalo čak i pomalo zabavno odgonetati značenja tih neobičnih riječi i fraza, najčešće frankenštajnovski skrpanih od dalmatinskih talijanizama i anglizama s australskim izgovorom, iskrivljenih pa zašivenih hrvatskom sintaksom. –
Mada je Trećić potpuna utopija, poruka koju šalje svevremenska je i potpuno primjenjiva: daleko od svega što nas okružuje, od moderne tehnologije, civilizacijskih uvjeta, politike i signala, moguća je potpuna sreća. Svatko od nas duboko u sebi nosi vlastiti Trećić, potrebno je samo malo prokopati i pronaći ga. Dopustite voljenim osobama da vam u tome pomognu.
Napisala: Željka
Naslovna fotografija: 2i film
Književne kritičarije 