|Autorica: Tea Tulić
|Naslov: Maksimum jata
|Izdavač: Sandorf
|Godina izdanja: 2017.
|Ocjena: 4,2
Ako poželite saznati nešto o nedavno otisnutom Maksimumu jata koji potpisuje Tea Tulić, susrest ćete se s tvrdnjom da se radi o poetsko-proznim fragmentima s vizualnim pukotinama među rečenicama. Moglo bi se još dodati da su ti fragmenti pogodni za polagano, ali i višestruko čitanje – podnaslovi sugeriraju manje cjeline povezane istim likovima i istom realnošću, no svaki od ulomaka živi zasebno, baš kao što je svaki dan nova priča koju je nemoguće ispiti odjednom, što može biti frustrirajuće.
Svima nam je suha koža. Ljeto što se upravo mrvi među granama i prstima nam je takvu ostavlja.
Bačeni smo u samo središte radnje, u život nepoznate protagonistkinje (ili antagonistkinje), a o njezinome životu znamo da se odvija u primorskom gradiću i da u njemu supostoje suprug, otac, Suki i njezina djevojčica, Mundo, Mina. Djelo ocrtava atmosferu priobalja: zadah trulosti koji u zraku ostavlja more miješa se sa svakodnevicom života koji se urušava – u samoga sebe. Urušavanje je realan proces, a pripovjedačica govori o svakodnevici pomiješanoj s impresijama o njoj. Zbog toga na trenutke djeluje potpuno realistično, a na trenutke surealno – čemu dodatno pogoduje prekoračivanje društvenih konvencija o doživljavanju prolaznosti, poimanju ljepote svijeta i onoga što nakon nje ostane.
Grad curi niz naše ruke, stepenice i tobogane, otječe kroz teške metalne rešetke, dolje ispod naših nogu se komeša, ide dalje i dalje. Sve se njegove boje rastaču u sivu.
More je provodni motiv – ono se zavlači u sve pore stanovništva; njegova je preokupacija, posao i zanat. Ono predstavlja slobodu, no u isto je vrijeme uokviruje, čak i u potpunosti ruši kada ljude odvodi u smrt. Takva pesimistična vizija u prvim trenucima možda odbija od likova, a s vremenom otkriva suzbijeni bijes i pokazuje da je taj ja zapravo bilo tko od nas, koliko god to bilo teško prihvatiti. Zatim čitatelja ipak uči da se suosjećanje – ili čak ljubav – prema likovima gomila postupno, a stanje početne pripovjedačke rezignacije iza spokoja otkriva duboki nespokoj.
Perspektiva je potrebna. Inače imaš samo dvije dimenzije. Inače živiš s licem prignječenim uza zid, sve je golem prvi plan, detalji, groplanovi, kosa, tkanje plahte, molekule lica. Vlastita koža ti je put geografske karte, dijagram ispraznosti, s mrežom sićušnih cesta što nikamo ne vode.
Atmosfera je teška, čak i ustajala. Grubost svakodnevice miješa se ipak s malim nježnostima, a pripovjedačica se često koristi taktilnim podražajima i ono isprva nevidljivo izvlači na površinu. Ona uči strpljenju s povremenim tjeskobnim ekskursima; iza jednostavnih rečenica kriju se misli duboke kao more.
Većina ljudi ne zna služiti moru. Oni služe zemlji, krutoj i ozbiljnoj zemlji. Ali ni to ne rade kako treba; prije nego jednom zauvijek legnu u meke sanduke, oni samo kopne na kopnu.
– Mi smo prizemljeni – kažu.
– Vi ste na to primorani – Suki im odgovara.
Naslov se odnosi na karnevalsku svečanost u gradu zbog koje se mnoštvo okuplja na ulicama. Spoznaje o jatu i njegovu maksimumu skrivene su unutar teksta; otkrivaju se postupnom gradacijom, baš kao što nastaju kostimi za karneval. Nakon njegova maksimuma nastaje praznina, čak možda i distopijsko urušavanje koje ipak nudi obećanje budućnosti, ali one koja ne obećava i koja će uslijediti tek nakon nas.
Ne poznajem ljude koji boluju od morske mučnine. Poznajem one koji boluju od morskog zaborava. Ta se bolest prenosi s koljena na koljeno, s iz ruke u ruku.
Napisala: Barbara
Književne kritičarije 