Kako „Zašto sam vam lagala“ diše 20 godina i 14 izdanja kasnije

|Autorica: Julijana Matanović

|Naslov: Zašto sam vam lagala 

|Izdavač: Mozaik knjiga

|Godina izdanja: 1997.

| Ocjena: 5

Lik i djelo Julijane Matanović nije potrebno pobliže opisivati, a čini se da su i sve originalne pohvale na račun njezina rada već izrečene. Čini se da o njoj znamo sve, pogotovo ako smo njezin opus dobro upoznali, ali u isto vrijeme javlja se i misao da o njoj ne znamo baš ništa. Je li za to kriv fenomen autobiografske fikcije – ili fiktivne autobiografije – kako se navodi na koricama šestoga izdanja koje držim pred sobom, teško je reći. Može li se čitatelj zaista odvojiti od autora i uživjeti isključivo u pripovjedačevu priču? A može li se autor odvojiti od pripovjedača – i obrnuto?

Teoretičari su dolazili do brojnih zaključaka, dolaze još uvijek, ali ipak se na koricama najnovijega izdanja ovog djela našla misao da još nije utvrđeno radi li se tu doista o autobiografiji ili je autorica, ipak, lagala i tako nadograđivala priču o svojemu životu. Zar je to čitatelju uopće važno? I je li autorica/pripovjedačica time lagala sebi, likovima koje je zapisala ili čitatelju (i naravno, književnoj teoriji)? Simboličan naslov djela Zašto sam vam lagala možda bi se mogao nadovezati kao kakva nova književna laž na Krležino dobro poznato izlaganje.

Ponekad se uplašim da sam velik dio događaja za koje sada mislim da ih pamtim iz zbilje preuzela sa stranica meni dragih knjiga, među kojima visoko mjesto zauzima i onaj roman čiji glavni junak, pri samom kraju, priznaje da je život lijepa stvar, ali da on više voli čitanje, i prihvatila ih, kako to redovito govore osposobljeni čitatelji, kao komadiće svoje autobiografije.

Nije ni važno radi li se o romanu ili pripovijetkama. Djelo se bavi pripovjedačicom te izdvojenosti i preklapanjima univerzuma u kojima se nalazi, a vješta nit koju provlači kroz sve događaje djelo čini koherentnim i na kraju zaokruženim. Događaji nisu poredani kronološki, nego su naoko nasumično razbacani s obzirom na sjećanja i povezivanja provodnih motiva. Čini se da se time prikazuje i fenomen promatranja fotografije: baš kao što pripovjedačica promatra fotografije na kojima su njihovi izrazi lica ostali zauvijek zabilježeni u trenutku i sve se više razlikuju od stvarnih lica koja nisu statična ni otporna na život, tako se razlikuje percepcija djeteta od sjećanja odrasle osobe. Stalni pomaci prepričavane radnje po vremenskoj lenti pripovjedačice kao da nastoje prikazati krhkost života u vremenu, ali i snagu uspomena koje postaju sve stabilnije i počinju se oblikovati u samostalne priče neovisne o životu unutar kojega su proživljene.

Processed with VSCO with hb1 preset

Svijest o tekstu veoma je jaka, što ne čudi ako je između autorice teoretičarke i pripovjedačice prethodno stavljen znak jednakosti. Tekst je mjesto najveće boli jer su u njemu pohranjena sva kajanja, sada dodatno oživljena, ali on je također i sredstvo iscjeljenja, mjesto konačnog suočavanja sa samim sobom, čime je popraćeno i istinsko razumijevanje – kako je mislila teta o svojoj nećakinji. Tekst je, kao i Mandin podni pokrivač – intertekstualno isprepleten, pomiješan sa životom kakav se dogodio, onim kakav bi trebao biti i onim kakav se nikada neće dogoditi – gusto tkanje u slučaju djela Kako sam vam lagala načinjeno vješto poput džempera koje nitko nije znao napraviti dobro poput pripovjedačice. Time se upuštamo u još jednu igru ako znamo da latinska riječ koja označava tkanje u isto vrijeme označava i tekst. U to tkanje upletene su glavne mustre, ljudi, događaji i predmeti: džemper, šuškavac, cipele, a zajedno čine dobro osmišljen predmet koji teta može promatrati pod svojim omiljenim lusterom, ali mu neće pronaći manu.

Prepoznavši u sebi školski primjer ljubomore, ugrizla sam se za usnicu na onom raspucanom dijelu i vratila romanu, koji nije bio na popisu lektire ni u jednoj zemlji na svijetu i za koji bih, da sam kojim slučajem postala književni kritičar, znala da je zanimljiv zbog toga što je napisan, kako su to govorili oni čije sam osvrte čitala po novinama, u dominantnom autobiografskom trendu, koji na pojedinim mjestima svjesno briše granicu između zbilje i fikcije.

Tekst je na kraju i sam život; natopljen srećom i tugom, istovremeno i sladak i gorak – baš kao kolači koje pripovjedačica prestaje peći zbog gorke uspomene uz koje taj čin počinje povezivati. Nakon svega možemo se jedino zapitati je li ljudsko pamćenje toliko podatno da od najranijih dana upija život oko sebe i kasnije ga vjerno prenosi – i je li tome pamćenju važnija priča ili skup svih onih pripovjednih finesa koje ga čine tekstom u svoj njegovoj punini.

Pitanja su mnoga, a odgovor se krije samo u jednome: ponovnim posezanjem za knjigom – 20 godina kasnije, a još uvijek jednake svježine i snage – te proučavanjem fragmenata jednoga života koji se umnogostručuje kroz naše oči i individualne svijesti o svijetu u kojemu živimo.

Napisala: Barbara

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s