Demistifikacija pisanja, književnosti i velikih tema u totemu pisca – „Lisici“

|Autorica: Dubravka Ugrešić

|Naslov: Lisica 

|Izdavač: Fraktura

|Godina izdanja: 2017.

|Ocjena: 5 

„Zaista, kako nastaju priče?“, pita se Dubravka Ugrešić na početku najnovijeg romana koji je izašao iz njezina pera krajem srpnja. Navodeći kako se isto pitaju i svi ostali pisci, ali i vjerni čitatelji, skupa s cjelokupnom javnošću, ona nas sve pokušava do odgovora na to pitanje i dovesti. Kroz zanimljivo imenovana poglavlja Priča o tome kako nastaju priče, Umjetnost ravnoteže, Đavolov vrt, Teokritova pustolovina, Little Miss Footnote, Obudovjela lisica autorica sve kojima knjiga dospije u ruke vodi na svoj poznati način: izmjenjujući stilove, tematiku, skačući s jedna priče na drugu – natjeravši nas da do vlastitog odgovora na pitanje s početka na koncu dođemo sami.

Problem pisanja i pripovijedanja te potrage za temama vrijednima obrade autorica provlači kroz biografije velikih ruskih književnika s početka 20. stoljeća. Tako se susrećemo s Borisom Pilnjakom i njegovom inspiracijom Sofijom Tagaki, potom s Nabokovom, a velik je dio romana posvećen i ruskom futuristu Nikolaju Hardžievu. Osim njih, na stranicama romana susrest ćemo se s Levinom, Zamjatinom, Gorskim. Osim što nemogućnost odmicanja od ruskih avangardista govori o velikoj autoričinoj ljubavi prema tom dijelu književne povijesti, kao i o njezinu profesionalnom usmjerenju, poveznica upravo s navedenim književnicima ima i autobiografsku podlogu – izbjeglištvo koje im je svima zajedničko.

Osim teme izbjeglištva koje se kao autobiografska nit proteže čitavim romanom i kojem su posvećeni veći pasusi romana, Ugrešić je u Lisici uspjela spojiti sve velike teme vlastitoga književnog djela: jugoslavenski identitet i njegovu sudbinu nakon raspada konstrukta u kojem je nastao, mjesto žena u književnom kanonu te tematiku sjećanja i zaborava. Osim izmjene tema, Lisica je sazdana i na dekonstrukciji i snažnom prožimanju književnih žanrova, što je najavljeno već romanima Štefica Cvek u raljama života i Baba Jaga je snijela jaje. Naći će se tako u ovom romanu ponešto i za ljubitelje putopisa, ljubavnih zapleta, a razočarani neće ostati ni ljubitelji znanstvenih činjenica pomoću kojih je velika autorica pokazala koliko toga književnost može u sebe upiti.

Iako spomenuta izmjena žanrova doprinosi dinamici romana i lakšem probavljanju dijelova koji nam stilski možda i nisu najbliži, njome je autorica, prvenstveno, kako je sama istaknula na Festivalu svjetske književnosti, pokušala stvoriti neobično djelo, djelo koje nije mainstream, i ono koje čitateljima može ponuditi nešto novo. Približila se tako velikim imenima kojima se bavila u svom znanstvenom radu i njihovu efektu očuđenja koji, čini se, hrvatska publika izuzetno voli.

Mislim da je književnost toliko toga izgubila s drugim medijima, da je potpuno besmisleno ‘štancati’ knjige ukoliko ste pisac iole ozbiljnijih ambicija – naprotiv, morate gledati kako ćete nešto ispričati na neuobičajen i zanimljiv način.

Lisicu mnogi shvaćaju kao autobiografiju ove velike književnice o kojoj, zahvaljujući ne tako davnim i ne tako divnim događajima, svi misle da sve znaju, a zapravo znaju vrlo malo. Iako medijski eksponirana ličnost, Ugrešić se nakon epizode s vješticama iz Rija povukla izvan granica Lijepe Naše, odakle motri situaciju, ali u njoj ne sudjeluje. Pokatkad nam dopusti ulazak u vlastitu intimu, no i kad se to dogodi, opet čitamo ono što ona sama želi da saznamo. I koliko se god svi pozivali na ovaj ili onaj dio Lisice kao autobiografski detalj iz života same Dubravke Ugrešić, ne smijemo zaboraviti da je to ipak konstrukt same autorice kojim se naglašava još jedna problematika romana – odnos fikcije i stvarnosti.

Motiv lisice korišten tijekom cijeloga romana kao metafora autora mitološkog je podrijetla. Lisica kao utjelovljenje lukavosti i izdaje, kao totem pisca poslužila je Dubravki Ugrešić kao lajtmotiv kojim je naglasila izdaju i krađu pri veličanstvenom odabiru književnih tema i kao vlastiti način da se s njima obračuna.

Na jednoj višoj razini, lisica za mene predstavlja estetske principe ruske avangarde koji su za mene bili formativni. Svi principi ruske avangarde su zapravo principi sabotaže, izdaje očekivanih principa, uspostavljanja nečega novoga, igre s čitateljem. Tako da lisica može biti zanimljiv simbol čitavog seta avangardnih postupaka koji se tiču i književnosti i bilo kojeg umjetničkog djela.

Lisica je dekonstrukcija autorstva i njegovo prizemljenje. Ujedno je i posveta piscima i pisanju, puna humora, ironije, književnih, teorijskih referenci, izgrađena na povijesnom temelju, ispisana poigravanjem ich formom. Sigurni smo da je Dubravka Ugrešić odgovore na svoja pitanja uspjela pronaći, a svima koji za njima još uvijek tragaju, preporučujemo da ih potraže među koricama ovog vrijednog romana. Dotad se kao zaključak može izdvojiti epigraf romana: „Prava književna zabava započinje u onom trenutku kada priča izmakne autorovoj kontroli“.

Napisala: Željka

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s