Vesna Parun u „Noći za pakost“ iz svojih 40 vreća izvlači relikvije iskonske tuge

|Autorica: Vesna Parun

|Naslov: Noć za pakost: moj život u 40 vreća

|Izdavač: Matica hrvatska

|Godina izdanja: 2001.

|Ocjena: 5

Već je i sam fizički osjećaj ovoga romana – autobiografije, memoara, zapisa jednoga života i nedostatka istoga – osebujan. Hrapavost pod prstima daje osjećaj životnosti, a onda slijedi i nematerijalno iskustvo. Utopiti se u rečenicama dobar je opis onoga što vam se događa pri čitanju, pogotovo zato što pripovjedačica tako često koristi morske simbole i metafore. Svaka je rečenica more, moglo bi se također reći. Na prvu jednostavan jezik čini čarobno tkanje teksta prožetoga poetikom u doslovnom smislu.

Pridižem se željno na jastuku, ali shvatim da sam olujom rastrgana ribarska mreža, koju koturi od pluta podižu u vis dok je olovni prstenovi vuku na magično dno.

Priča (ili život?) počinje dnevničkim zapisima o bolničkim trenucima mlade djevojke koja se – jedna od mnogih – oporavljala od tifusa. U sarajevskoj se bolnici našla vođena dvjema stvarima: ljubavi i pismom, mlakim i bahatim – od nekog tko ju je, uostalom, već odavno galantno odgurnuo, iz kasarne Jajce. Dnevnički zapisi otkrivaju kartu kretanja junakinje, ali i vremensku raspršenost.

Da je postelja VLAST a jastuk njezin poglavar, na svim bi se uzglavljima širom zemlje snivalo najljepše ljubavi i najblaženije krajolike…

Zapis je to o ljubavi i razočaranju, o životu, poeziji i politici – na sasvim apolitičan način. Shvaća da je važno samo jedno: biti čovjek, iznad svega, živjeti u slobodi, miroljubivo i poticati tuđu slobodu. Pripovijeda o fenomenu muškoga kišobrana i onoga drugog, minornog, krotkog – ženskoga. Tu je impresiju ponijela iz očinskog (i majčinskog) doma te ju preslikala na sve ono što je uslijedilo. Sloboda kao takva za nju je uvelike određena i tom polarizacijom. Etiketu suvišne prišio joj je otac dok je još boravila u majčinoj utrobi, a ona je tu osudu sa sobom ponijela u motivu muškoga kišobrana koji će obilježiti njezin životni put, njezinu (auto)biografiju.

Stih je okrutan, njega se ne tiče jesi li mrtav ili živ, njemu je potrebna nečija ruka da ga zapiše, nečije stvaralačko biće da ga – maljem jezika – sačini ni iz čeg.

Iznosi problem pjesništva i uljepšavanja stvarnosti te ga sukobljava s nepoticajnom sredinom, sudskim vještacima i poezijom koja je toliko snažna da lomi život pjesnikinje, iako se njezina moć u isto vrijeme pokušava u potpunosti opovrgnuti.

Pripovjedačica se ozdravljena, ali polomljena srca, vraća u Zagreb čije su joj se slike, jesenske možda baš kao što je ova jesen koju gledamo kroz prozor, urezale pod očne kapke da ih nikada ne zaboravi. Baš kao i njezin život, dnevnički su zapisi isprepleteni s naslovima njezinih pjesama te pružaju dokumentarističke uvide za sve štovatelje njezine poezije.

Jednu od najuporitijih usputnih muka življenja predstavljao je upravo taj nikada i ničim zatomljen glas u meni: „piši to što živiš“, kao i njegovo prisilno zaglušivanje drugim, nadmoćnijim: piši tako kao da ne živiš. Piši poeziju!

Poezija je za nju predstavljala jedinu još neokaljanu slobodu, no ni ona nije dolazila olako, bez zahtijevanja žrtve: pravi trenutak za pisanje, pravo okružje i položaj samo su neki od preduvjeta dostojnog stanja duha pod kojim muze dostavljaju riječi u fizičkom obliku – smještaju ih na papir.

Poezija je, kao strano tijelo i ujedno ono što joj iskonski pripada, izbijala iz Parun u različitim oblicima: knjiga obiluje slikovnim prikazima od kojih su neki fotografije, a neki njezine slike, fotografije oslikanih zidova u njezinu stanu – kojima je pokušala privući mediteranski osjećaj koji joj je na kontinentu nedostajao i učiniti prostor svojim, pobjeći od okrutne stvarnosti koja je zadesila njezinu obitelj – čak i autoportret. O slikarstvu i sama progovara na više mjesta, a u opisima koje nudi slikarski pokret približava stihu, poeziji – ili osjećaj koji se krije iza jednog i drugog.

Riječ će, možda, biti jedini pobjednik. Ja ne.

Život koji tih godina opisuje obilježavaju prisni prijateljski odnosi sa sustanarom Adnanom, Sirijcem i strancem koji je za nju u pravom smislu te riječi postao dom, uz mnoštvo jezičnih igara te promišljanja o domu i domovini, jeziku i zavičaju. Duh njezina prijatelja nadvijao se nad nju i nastojao ju zaštiti od poslovne suradnice čiji su dom i obitelj opisani na očuđujuć način; autorica se kroz te opise i neobične dijaloge pomalo žanrovski poigrava i preuzima atmosferu iz napetih krimića koje su sve žene u toj obitelji voljele gledati više od bilo čega drugoga.

Moj zavičaj se zove „Zemlja s tisuću rastanaka“. Najprije me je rastancima ranjavalo more, a sada kopno. Ova Panonija me je čvrsto stegnula uza se, a ja joj se stalno otkidam. Vrištim.

Kada Zagreb zamijeni Šibenikom i svoj pogled napuni morem, opet sve postaje poetičnije. Pogled na Zlarin bolan je koliko i umirujuć. Ipak, u tom se trenutku događa i razdvajanje od onoga s čim se nosila u Zagrebu: s prijateljima koji to nisu, s poslovima za koje su drugi preuzimali zasluge i honorare. Pjesnici se u tome okviru uspoređuju s djecom: sve prolazi pored njih, a oni se, nesvjesni, ili sasvim podaju struji ili ostaju izvan nje. Ostaje samo četrdeset vreća u kojima su se nakupili život i svi njegovi popratni elementi, a u pakosti koju joj je namijenio život Vesni ne preostaje ništa drugo nego ih pomnjivo čuvati, nikada ne raspakirati i iznijeti na vidjelo.

Bila sam klas pod nebom, što dozrijeva, da bi ga u omari podneva ptice pozobale i lijena voluharica oglodala. Jesen me je lišćem usahlim okitila, a zima mi bičem uspravljala zgaženu dušu.

Ono što je započelo kao dnevnički zapis u prvome dijelu pod nazivom Poljubac života, u drugome je dijelu, Noći za pakost, poprimilo veličinu kronike jedne iskonske tuge, postojanja bez iščekivanja nekog boljeg vremena. Osamljeno lice strpljivo broji dane, nastojeći ne zadirati u prošlost koja boli, a na taj način njezin život u nekom smislu postaje negativna vrijednost: čekanje, nedostajanje i čežnja za nečim što se čini gotovo nepostojećim. Baš kao što ovo tkanje teksta počinje, u izmaglici svih čula, tako i završava – sjećanjem kao jamstvom da je život zaista ono što je nekada postojalo.

Ljubav je hranjiv klas; ali bez zrna dobrote u crnu oranicu zasijanog – pozobat će ga vrane…

Napisala: Barbara

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s