Dnevnik jednog nomada: književnost o književnosti

|Autor: Bekim Sejranović

|Naslov: Dnevnik jednog nomada 

|Izdavač: VBZ

|Godina izdanja: 2017.

|Ocjena: 4,2

Ako vas je naslov ovoga djela naveo na pomisao da će se među koricama naći zanimljivo putopisno štivo – prevarili ste se. Osim ako putopis zamišljate kao gubljenje poznatim i nepoznatim ulicama, gradovima, državama i različitim prijevoznim sredstvima dok putnik razmišlja o uzrocima i posljedicama svojih putovanja, ovdje ga u tolikoj mjeri nećete naći. To ipak nije razlog razočaranju jer Dnevnik jednog nomada ima za ponuditi heterogenu žanrovsku smjesu, kao što i sam pripovjedač najavljuje u prologu: djelo se zasniva na bastardnom literarnom konceptu. Čine ga dnevnički zapisi o mjestima na koja odlazi i s kojih se vraća pomiješani s promišljanjima o umjetnosti.

Kad čitam, putujem, a kad putujem, čitam.

Pripovjedač u prvom licu jednine čitatelja u radnju uvlači in medias res, bacajući ga u situaciju promocije svoje knjige u Oslu. Uskoro čitatelj može saznati da je on pisac koji s prostora bivše Jugoslavije odlazi živjeti u Norvešku gdje radi kao sudski tumač te predavač na fakultetu. U Oslu preživljava od dana do dana, od jedne do druge poslovne prilike, trošeći prikupljene honorare na raznolike opijate. U njegovoj se svakodnevici smjenjuju epizode uglavnom umjetno proizvedenog ushita te rezigniranosti u kojoj se oporavlja od svoga života. Njegov životni stil i razmišljanja podsjećaju na odraslog protagonista proze u trapericama.

Ne treba biti previše pametan da bi spoznali kako svi mi u sebi nosimo mnogo identiteta, mnoštvo tih naših Ja, od kojih se većina njih, istina, preklapa ili bar dotiče u nekim točkama, dok su drugi nespojivi i razdiru nas iznutra.

Rastrgan je između nekoliko gradova: u Oslu ima kćer koja ga ne želi vidjeti, a u Ljubljani kćer koja mu na trenutke bolno nedostaje. Vezan je uz književnike koji su mu i prijatelji (ili su mu prvo bili prijatelji?) iz Zagreba, Rijeke, Sarajeva, Beograda. Putovanja u autobusima, vlakovima ili zrakoplovima krati čitanjem, čime ulazi u neki drugi svijet koji je ipak neraskidivo povezan sa stvarnošću života jednoga književnika koju živi. U knjigama se pronalazi – teško je zaključiti živi li život po uzoru na knjige s kojima se poistovjećuje ili ih, namjerno ili slučajno, tako bira.

Zato pišemo knjige, zato slikamo, oblikujemo kipove, komponiramo glazbu, snimamo filmove… Kako bismo se sjetili svega i zatim to sve – zaboravili.

U dnevničkim se zapisima seli iz jedne godine u drugu, iz jednoga grada u drugi, zapisuje nešto što mu se upravo događa ili pokušava ono što mu se dogodilo sagledati s vremenske distance. Oni upravo prikazuju njegov uzburkani život, misli i osjećaje koje ne može posložiti u ladice. Čitatelj može odahnuti u trenutku kada se pripovjedač upusti u eseje o književnosti: piše o knjigama koje čita ili djelima književnika koje susreće na svome putu, koji čine usputne stanice u igri asocijacija njegovih misli. Od Krleže i Filipa do Andrića kojemu se često vraća pa sve do suvremenih domaćih djela poput romana Tri, Nekoliko dana kolovoza ili Kalendara Maja; pripovjedač govori o procesima pisanja, čitanja i prevođenja – radnji u kojima se okušao i izbrusio zanat.

Ponekad je zamišljati kako nekog ljubiš iskrenije nego ga uistinu ljubiti.

On se osvrće i na svjetsku književnost, stariju i onu novijega datuma, a time spontano dokumentaristički prikazuje i razlike između kultura i krugova društva koji ih sačinjavaju. Na opisanu književnost često dodaje filmske i glazbene preporuke. Djela uglavnom hvali, no to negdje na početku objašnjava opravdanjem da mu se sviđa sve što pročita – jer čitanje djela koja mu se ne sviđaju uglavnom ne dovrši. Govori o procesima koji se u nama događaju dok čitamo, a donosi i zanimljive ulomke te stihove koji su ga se dojmili. Od Kamovljeva opusa pa do Franzena i Vedrane Rudan – povezuje književnike s njihovim djelima, ali ih od njih i razdvaja.

Meni je jezik poput duše, kad čujem kako netko priča, često na osnovu jedne izgovorene rečenice, ponekad čak i jedne jedine riječi mogu zaključiti mnoge stvari o sugovorniku.

Djelo završava jednako kao što je i počelo – naglo i neočekivano, dajući naznaku da je završna točka tek kraj jednoga dijela života, a lik roman napušta baš kao što napušta sva svoja privremena boravišta. Spontan i izravan, ponekad djetinje i bolno iskren, pun mana od kojih ne nastoji pobjeći, i sam zaključuje da sve svoje nosimo sa sobom bez obzira na to gdje otišli, no sve je bolje ako u putnu torbu spremimo pokoju dobru knjigu. Početni dojam nezrele želje za vječnom mladošću koji ostavlja besmislenim nabrajanjima supstanci koje uzima kasnije popravlja čitavim nizom kvalitetnih djela domaće i svjetske književnosti koja valja pročitati ili im se još jednom vratiti. Time postaje manje važno pitanje nezrelosti; važno je da lektiru koju pripovjedač preporučuje uzmete u ruke te i sami postanete nomad – makar onaj literarni.

Jer jedino u umjetnosti možeš kako hoćeš. Razlika između umjetnosti i zanata je da umjetnost trpi grešku u formi. Poput života. Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa stvarnim životom.

Napisala: Barbara

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s