Miroslav Krleža | U agoniji | Godina prvoga izdanja: 1928.
Svi koji znaju za Krležu također znaju i da je bio majstor svih triju književnih rodova: lirike, epike i drame. Kada je riječ o njegovu dramskom opusu, daleko su najpoznatiji Gospoda Glembajevi, no u ciklusu Glembajevih krije se još djela, a među njima još dvije drame. U agoniji kronološki prati Gospodu Glembajeve, prikazujući sljedeće generacije plemenitaških obitelji koje srljaju u ništavilo, a nagrizaju ih vrijeme, promjena društvenih sustava, opća pohlepa za materijalnim i razne vrste poročnosti. Obrnuto proporcionalno od statusa dramskih likova, profinjenost izraza i smisao za dramsku atmosferu uspinju se na nove razine kvalitete. Ovaj dramski komad u središte stavlja tri lika: baruna Lenbacha, Lauru, njegovu ženu, te doktora Križovca, uspješnog odvjetnika, tvoreći trokut koji je sve – samo ne ljubavni.
Lenbach je pijanica, kockar, bivši robijaš; društveno nepoželjan lik koji je zapeo u prošlosti te svojim dugovima i podmuklim ucjenama na dno pokušava povući i Lauru. Možda krhka i omeđena tihom, suptilnom elegancijom, ali Laura ipak nije naivna. Ona je neovisna – na što ju tjeraju postupci njezina supruga, ali i vlastiti karakter – u želji da skroji sebi bolji život. Drži krojačku radnju kojom osigurava egzistenciju sebi i suprugu kojega ne može privoljeti na razvod braka. Ivan pl. Križovec Laurin je ljubavnik, figura oko koje ona osmišljava ispunjen i sretan život. Lenbach i Križovec lebde u stanju napetosti i usiljene pristojnosti. Križovec kao prosac zahtijeva od njega Laurinu ruku, a Lenbach, poput tvrdoglavog oca, ne popušta pozivajući se pritom na obiteljsku tradiciju koja se protivi razvrgavanju braka, dok zapravo Lauru koristi kao materijalnu slamku spasa.
Laura! Što je to s nama? Gdje smo mi? Ima li negdje nekakva kolonjska voda kojom se može sve to s nas sprati?
Već prvim opisima autor detaljno ocrtava likove te je moguće predosjetiti i njihove sudbine – Krleža ništa ne prepušta slučaju. Iz njihovih karaktera i postupaka proizlazi agonija: oni se vrte u krug i ukrštavaju svoje argumente ne slušajući se zaista. Lenbachu nema spasa, on je svoju presudu davno zapečatio, na što se poziva i sam, bez tračka nade da se nešto može popraviti. S druge strane, Križovec se na sceni pojavljuje kao pozitivan lik, no već nakon prvih replika jasna je njegova advokatska uigranost, što mu Laura najviše zamjera kada ga izravno optužuje za zagomilavanje riječima u koje kao da ju želi umotati. Ona traži oslonac, bijeg od Lenbacha, novi život; prvo je čvrsta u uvjerenju da joj Križovec to može pružiti, no ostaje razočarana kada on sve više pokazuje da je prazna ljuska – ugodna vanjština bez stvarnog pokrića. On joj ne pruža oslonac, nego isprazne fraze, a sva njegova obećanja za svjetliju budućnost ostaju čista formalnost. Odgađa njihovu ljubav nastojeći na taj način pobjeći iz atmosfere agonije u koju se ne razmišljajući uvalio, a njegovi su osjećaji prema Lauri izblijedjeli čin ljubljenja ruku dok se užurbano udaljava.
Ne smije se čovjeku suditi poslije maskenbala kada su maske skinute!
Laura i Križovec ostaju dva otoka – dijele pozornicu, ali duhovno se ne uspijevaju približiti. Ona ostaje najsnažnija ličnost iako ju svi događaji polako čine psihički nestabilnom. Odgonetava njegov način – Križovec bi se mogao shvatiti kao modernija inačica Don Juana koji zavodi riječima obećavajući zapravo samo obećanje, ali ne i čin njegova izvršavanja (što objašnjava i Austinova teorija performativa, jezičnog djelovanja). Njemu je stalo do ugleda i društvenog statusa, odlazi čim uzmogne jer njegov karakter jednostavno ne posjeduje potrebne dubine. Ona retrospektivno pronalazi dokaze da ju on ne voli, ali ipak u njemu pokušava pronaći tračak onoga što u njemu ne postoji. Čini se da je Križovec zapravo svoj odvjetnički alter ego s kojim se saživio. Njegovo pravo lice na sceni više ne postoji – ako se pretpostavi da je ikada postojalo – osim u trenucima kada biva toliko iziritiran Laurinim izjavama da joj prijeti fizičkim nasiljem.
Ti si maska! Ti si maska sa tridesetitri maske!
Laura retrospekcijom odlazi u trenutke kada je kao devetnaestogodišnjakinja bačena u Lenbachov okrutni svijet. Njezina neiskvarenost i nevinost sudarile su se s krhotinama već sredovječnog muškarca koji je svoj život predodredio za samouništenje, a sa sobom je godinama prema dnu vukao i mladu suprugu. Njezina je tragična krivnja plemićko nasljedstvo koje ju vuče u propast. Ona žudi za ljubavlju i pripadanjem, načinom na koji bi se mogla ostvariti, ali na surov način otkriva da vezanost uz tradiciju ne dopušta razvrgavanje braka. Brak kao takav osuđen je na nesreću jer je okrutni svijet u kojemu se našla zapravo isti onaj iz kojeg i sama potječe: u istoj je atmosferi živjela majka s ocem, istu je sudbinu doživjela svaka žena koja se u obiteljskim linijama nalazila prije njih.
Imade ljudi kojima je suđeno da im stvari vječno ostaju nejasne!
Čitatelj ne ostaje ravnodušan, zajedno s likovima pokušava naći stvarnog krivca. Kako to biva i u stvarnom životu, svaki je lik ovjenčan svojim manama, svaki je krivac na svoj način. S manama mora živjeti, ali odabire na koji će način postupati – svi likovi ostaju dosljedni karakterima koji su im propisani, ali jedino se Laura na trenutke uspijeva izdići iznad toga; njezine su riječi amplitude kojima pokušava plivati u situacijama u kojima se našla i izboriti se protiv sudbine koja joj je namijenjena. Scenski minimalizam koji se ostvaruje i u broju likova ne vrijedi za raspone emocija i intelektualnih rasprava te složenosti cijelih sudbina koje se rastvaraju na sceni. Laurin pokušaj života slama čitatelja koji ju pokušava razumjeti, ali u njemu izaziva i katarzu. Baš zbog toga obje varijante drugog čina završavaju ispaljenim hicima – a čijima, to ćete morati saznati sami.
To je ona vrsta osamljenih karaktera o kojima sam već govorio, koji kad ginu, onda ginu romantično, sa velikom gestom vertikalnog slobodnog pada u vakuumu.
Napisala: Barbara
Književne kritičarije 