|Autor: Miro Gavran
|Naslov: Nekoliko ptica i jedno nebo
|Izdavač: Mozaik knjiga
|Godina izdanja: 2016.
|Ocjena: 5
Nekoliko ptica i jedno nebo i dvjestotinjak stranica mekog uveza koje držite u ruci dovoljne su za putovanje u daleku prošlost, neodvojivo od sadašnjosti koje propituje izbore, odabire i ljudske sudbine. Majstor lapidarnog stila Miro Gavran i svojim je najnovijim romanom, uspješno poetski naslovljenim, pokazao da je sposoban jednostavnim, ne odveć kićenim rečenicama, ispripovijedati priču koja mijenja i sadašnjost i prošlost i koja svakog čitatelja vodi do najskrovitijih kutaka uma u kojima se događaju odluke koje mijenjaju živote.
Jedan vlak polazi s mostarskoga kolodvora daleke 1917. godine, drugi vlak polazi iz Nove Gradiške 1987. godine – sudbine junaka koji su u njima na neobičan su način povezane. Riječi s poleđine romana, one s kojima se prvima susrećemo, upoznaju nas s temeljnom njegovom kompozicijom. Ispreplevši dvije osnovne fabularne niti, Gavran je sto godina nakon odvijanja ispričao priču o velikom pothvatu fra Didaka Buntića, hercegovačkog svećenika koji je, poslavši ih na udomljavanje u rodnu i bogatu Slavoniju, od smrti spasio desetak tisuća djece. Dodavši priči utemeljenoj na povijesnim faktima krvi i mesa, Gavran je na svojevrstan način odao počast zaslugama tog velikog franjevca i ispričao je priču onako kako i zaslužuje biti ispričana – s dozom ljudskosti i burnih emocija kojima je i bila popraćena. Radnja, iako ispričana da se proslave lik i djelo poznatog svećenika, prati životne događaje Jure i Jelene, mladog para koji se tijekom bijega u bolji svijet zaljubljuje i pri dolasku na cilj rastaje, da bi se ponovo našli nakon pet godina i pokazali koliko je snažna prva ljubav.
Druga nas fabularna nit vodi u Novu Gradišku i Zagreb te živote dvoje mladih ljudi koji se susreću i zaljubljuju kao studenti te žive idilično sve do spoznaje da najvjerojatnije neće moći imati djece. U trenutku suočavanja sa surovom istinom koja je dodala kap gorčine naizgled savršenom bračnom životu, Filip bježi u vlastite snove i podsvjesno propituje svoje mladenačke odabire mučeći se pitanjem što bi bilo da je drukčije izabrao. S vremenom klizi u duboku psihičku krizu koja pak vodi do rastave braka i njegovog odlaska u psihijatrijsku ustanovu iz koje, sabravši se i dobro promislivši o svom životu, izlazi smiren i s odlukom da napiše roman o seobi djece iz Hercegovine, seobi u kojoj su sudjelovali njegov djed Jure i baka Jelena, događaju o kojem je, pokrenut obiteljskim pričama o baki i djedu i vlastitom novinarskom znatiželjom, istraživao prije odlaska u umobolnicu, pri čemu se i sam susreo s ponovljivošću povijesti i spoznajom da bijeg od stvarnosti nikad nije u potpunosti moguć.
Uz promišljanja o vjeri, ne nužno u Boga, ovome će romanu čitatelje svakako privući epopeja iz povijesti Hercegovine i Slavonije o kojoj malo tko od suvremenih čitatelja zna puno više od same činjenice da se taj događaj odvio. Gavran uz to čitatelju uspješno dočarava i dramatične dane siromaštva kad se u Hercegovini kruh mijesio od kore drveća, užase Prvog svjetskog rata uokvirene pričom o suicidu fra Luke ili pak mučnu priču o smrti mlade Slavonke Ane koja je zbog običaja da se ima što manje djece morala izvršiti pobačaj, što je dovelo do tragedije.
Zanimljivi likovi, razgranatost i napetost fabule zasigurno privlače čitatelje ovome romanu koji je nakon samo tri mjeseca od objave doživio i drugo izdanje. Ono što bi moglo zaškakljati istančano uho dijela recipijenata odveć je književni govor kojim se likovi služe i koji za sobom ne povlači nužnu životnost kako bismo se s tim istim likovima uspjeli i poistovjetiti. Međutim, ta mala zamjerka zasigurno ne utječe na uživanje u romanu u kojem Gavran s tolikom lakoćom otvara sva sporna pitanja suvremenosti – pitanje vjere u Boga te u vlastite izbore, pobačaja iz koristoljublja koji završavaju tragično, pustoši u ljudima izazvanoj ratnim užasima i stradanjima i odlukama koje mijenjaju naše male svjetove – poručivši nam da svatko mora na njih pronaći vlastiti odgovor.
Naslovna slika: Moderna vremena
Napisala: Željka
Književne kritičarije 